Češki predsjednik Miloš Zeman je krajnje iskreno požalio što „češki novinari nisu istrijebljeni kao ptica dodo“. Uzalud mu ime slavnog sunarodnika filmskog režisera i prezime sunarodnika fudbalskog trenera, ali češkog šarma i duhovitosti tu nema ni za lijek. Samo još jedna politička nakaza da upotpuni ovaj suludi (i sve obimniji) planetarni album današnjih političkih oriđinala.
Što je vrijeme sklonije diktatorima, populistima i diletantima na najvećoj političkoj sceni, to je nenaklonjenije novinarima. I uvijek je tako bilo. Ali mi živimo epilog epohe koja je vjerovala da su neke stvari nestale zauvijek... Pa nam se surovo vraća taj bumerang ispraznog samozadovoljstva.
Ideja da bi novinarima pristajala sudbina price dodo, zapravo je vrlo popularna među političarima. Na svim stranama svijeta. To što s vremena na vrijeme kakva pretjerana budala među njima to i izgovori ovako jasno samo objašnjava koliko je već to na adresama moći normalan, poželjan način razmišljanja.
U najkraćem - kako je ptica dodo prešla na listu izumrlih vrsta, što se, nadati se, neće desiti novinarima koliko god moćnici današnjeg svijeta upravo to željeli?
Priča je tužno zanimljiva i poučna. Kada je otkriven Mauricijus na kome je ova ptica, inače najkrupniji poznati pripadnik familije golubova, milionima godina evoluirala u izloaciji i bez prirodnog neprijatelja, mornari su ovu pticu ubijali bukvalno iz zabave, budući da je njeno meso, kako svjedoče tadašnji zapisi, bilo izuzetno neukusno. Ni to je neće spasiti. Naime, mornari su bili zapanjeni „tupošću“ dodoa. Uhvatili bi jednog, i na njegove krike okupili bi se svi dodoi u blizini. Nakon masakra, opet bi ponovili isti postupak, a sve bi se ptice opet skupile... Mornari su ih ubijali na gomile, bez ikakve potrebe, a ptica kratkog sjećanja očito nije bila kadra ništa naučiti iz čitavog tog besmislenog ubijanja. Dodatni problem je bio što se ova ptica neletačica gnijezdila na tlu, pa su majmuni, svinje i psi koje su ljudi donijeli na ostrvo nevjerovatno efikasno uništavali njihova jaja. Procjenjuje se da je posljednji dodo ubijen samo nekih sedamdeset godina od njihovog prvog susreta sa ljudima. Bil Brajson, u čijoj sam knjizi i pročitao zanimljivu povijest o ptici dodo, navodi da je dodo „izumro najvjerovatnije 1683, a sasvim sigurno ga više nije bilo 1693.“ Zanimljivo je da je u isto vrijeme, napominje Brajson, Isak Njutn napisao Principia. Koliko god te dvije slike čovjeka bile različite obje su istinite.
Priča o ptici dodo je priča o suludom istrebljenju. Kada je već češki predsjednik takvu figuru upotrijebio povodom novinara, valja se sjetiti da je nedavno i ovdje, sa slične adrese, išla poruka o borbi sa novinama „do istrebljenja“. Iako dodoa niko nije pominjao, neka se Zeman javi kolegi, možda bi imao što da nauči...
Ali, suprotan, lijep utisak nedjelje bili bi - Japanci u Crnoj Gori.
Kao da već nije dovoljno zabavna/bizarna činjenica da u Crnoj Gori postoji japanski fudbalski klub... Trebali su ga registrovati u selu Japan. I da odmah igra u prvoj ligi - taj tim bio bi magnet za posustalu publiku...
Gest japanskih fudbalera - čišćenje korita rijeke od smeća zapanjio je domaće građanstvo. Ne zato što to rade japanski fudbaleri, već zato što bilo ko radi tako nešto. Ovdje to ne rade ni službe koje zbog toga postoje.
Gotovo da sam poželio da je Japan pobijedio u tom nemogućem ratu sa nama od prije sto i kusur godina, bar bi danas Crna Gora bila čista. A režiseri o kojima piše Aleksandar Bečanović ne bi bili nikakva egzotika, već domaći autori. To je možda bio jedini način da i on piše o - domaćim autorima.
Ali, možda je danas, nama i ovdje bliži Mauricijus iz XVII vijeka. To više liči na - domaći teren.
Bonus video:
