Ako i nijesam veliki pjesnik, znam sigurno da sam veliki nezadovoljnik." Mihailo Lalić
Iako je počeo sa poezijom, originalno prozno sagledavanje sudbine čovjeka sa prostora Crne Gore prepoznatljiva je karakteristika stvaralaštva Mihaila Lalića. Njegovo „skromno iskustvo" da iskazuje svoje neprestano ljuto i gorko nezadovoljstvo svijetom oko njega i njegova „ želja, navika, nagon" da optuži, pa i da pokuša da ispravi neke stvari, predstavljaju književnost koja ne opravdava zablude. I danas, Lalić svojim riječima uči.
Zato, u godini kada obilježavamo stogodišnjicu njegovog rođenja, i ne treba da čudi ako nekome i ne bude po volji njegovo opominjujuće stvaralaštvo i iskreno pisanje o vremenima „talasaste istorije". I on sam zapisaće da je „...Politika donijela pregled časopisa, samo je Stvaranje izostavila, jer bi inače bilo pomenuto moje ime koje je, kao i ime Tase Mladenovića ili Radovana Zogovića, zabranjeno pominjati."
Zašto se tada prvi dobitnik „Njegoševe nagrade", i pored svoje nepatvorene ljevičarske dosljednosti, nije dopao određenim krugovima? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u, uvijek prisutnom, piščevom samokritičkom osvrtu: „Šta predstavlja moje književno djelo?... Tugovanje nad porazom još jedne generacije. Neopravdano tugovanje, jer je poraz bio neminovan - kao svi prošji i budući. Život je poraz, jer je to jedna prljava vatra: vazda gladna. Sve živo nosi u sebi tu vatru, taj apetit, tu bezdanju jamu unutarnju koja će ga progutati."
Vjerovatno je tada smetala, a i danas će, piščeva istinoljubivost i otvoreno nastojanje da se bude surovi svjedok balkanskim nepodopštinama. Tako jednom prilikom Lalić konstatuje da ,,u pola vijeka jugoslovenske književnosti nije bilo naslova koji je tako kratko i nezaboravno, u dvije riječi, obuhvatio sve naše republike, njihova sela i gradove, kao naslov koji je romansijer Bora Cosić dao svojoj knjizi iz ranih dana: “Kuća lopova”. U nastavku svog komentara Mihailo bravira svom kolegi i tvrdi da je otkrivena suština naše prošlosti i predskazan put za tadašnju budućnost, odnosno našu današnjicu. Interesantna je okolnost da lopovi, kada im zaprijeti opasnost da budu uhvaćeni, ili kada su zaista uhvaćeni, kao svoj alibi navode da su žrtve nacionalnog proganjanja ili vjerske mržnje. Pored navedenog, navodi se i odlaganje istrage i dočekivanje krivca, na izlazu iz zatvora, kao pobjednika (čitati: odšteta zbog neosnovanog lišavanja slobode ).
Ovo dobija na značaju ako se zna da je tvorac lika Lada Tajovića, pisac koji smatra da politička angažovanost ugrožava kvalitet literarnog i umjetničkog djela. Ali, ujedno i intelektualac, koji u svojim ličnim bilješkama citira Orvela i njegovo upozorenje „na opasnost od kulture u lisicama i nadolazeće opsesije" i „hipndtisano društvo koje ne zna kako da se bori protiv političke dominacije upakovane u lijepe boje, društvo koje nije upozoreno da je totalitarizam dobro naučio svoju lekciju i da se vratio s novim metodama." Lalić će to parafrazirati: „Knjige se ne moraju spaljivati, mogu se tiho pridavljivati posle štampanja, ali i prije. “ Ipak, najupečatljiviji su Lalićevi osvrti na crnogorsku karakterologiju. Počinju sa pitanjem: zašto Marko Miljanov nije zapisao ni jedan primjer čojstva i junaštva nekog od crnogorskih vladara?
„Vjerovatno zato sto je vidio kako se teško postaje glavar, i kako se lako od glavara postaje ne-čovjek. Možda je sumnjao i u one što se još drže, da neće do kraja izdržati." Kao i to da „naši ljudi ne vole pravičnjaka koji ne grabi za sebe, smatraju ga za luđaka ili bar za slabotinju, mazohistu." Naravno, i okolnost da se treba pripaziti oponenata jer „kad se organizuju i kad se iza njih pojave strukture vlasti, partije, policije, kad u sukobima nađu svoje intrese i oforme monopole - režanje postaje uvertira hajke."
Iskreno pero crnogorske književnosti, ispisalo je i odgovor na pitanje: „ Ima li nade da će ovaj osvetama i pizmama pocijepani narodić ikad postati nešto više no krpljevina pocijepana plemenskim zavistima?"
"Možda je Amerika srećna zemlja, jer u njoj javne strasti ne traju dugo: neće ljudi da se sjekiraju za „državske" stvari. A Crna Gora je nesrećna zemlja: javne strasti u njoj nikada ne prestaju, samo imena mijenjaju. Cas su klubaši i pravaši, čas bjelaši i zelenaši, komunisti i jerezovci, partizani i četnici, pa opet bjelaši i zelenaši. Socilog sa Harvarda Sejmor Lipsest proračunao je da ni jedna društvena ili politička opsesija na ostaje dugo u prvom planu. „Ma kako bila emotivna, ma koliko utopijska ona neminovno prolazi"... Eh, kad bi njegovi proračuni i za nas važili!"
(U tekstu su korišteni citati iz djela „Prutom po vodi")
Bonus video:
