Brodolom crnogorske košarke imaće manje narikača i lelekača nego što ga ima brodolom dvorskog lista... Da se ne zamjere glavnom - krivcu. Da je neko drugi na čelu Košarkaškog saveza sva bi medijska patriotska artiljerija pucala po njemu. Ovako - ništa. Pušti priču, što vele Crnogorci.
Ima nekoliko paradoksa povodom crnogorske košarke. Svojevremeno, u vrijeme kamiona, aviona, brodova, odnosno dok je državna ideja vrhunila u konceptu šverca, u košarku se ulagalo nemilice. Neki igrači su dobijali novac koji im u tom trenutku nije mogao dati ni Panatinaikos.
Nije to bilo možda i sasvim zvanično, ali, tako se radilo. Bilo je nekakvo “pravilo” da se određen procenat od šverca izdvaja za sportske klubove. Naravno, to nije nigdje zapisivano, sve je bila stvar organizacije jednog čovjeka i njegove ekipe. Krajnji rezultat: toliki novac nije stvarao igrače, nije davao zamah razvoju domaće košarke. Tri državne titule zaredom stvorile su utisak da se “dobro radi”, a zapravo, samo se potvrdilo da Đukanović i njegova ekipa mnogo radije kupuju nego edukuju. To jednako važi za birače, kao i za sportiste...
Crnogorci će najteže naučiti lekciju da nikada nije dobro kad sve zavisi od jednog čovjeka. Uče je zaludu još od doba kralja Nikole, ali izgleda da je za neke lekcije i sto godina malo.
Jasno je da milioni uloženi onda nisu ništa donijeli. Pravo pitanje je - kako to da mali podgorički klub Džoker može da pravi igrče za Real i Barselonu, a Budućnost, uprkos milionima, onda, ne može ni za sebe, a kamoli za reprezentaciju? To je suština.
Ova tema mi je “prozvala” jedno sjećanje, i jedno prilično davno vrijeme. Teren u Njegoševom parku, rodno mjesto podgoričke, odnosno titogradske košarke... Godina je 1981, ili 1982. Sjećanja koja u istom kadru drže glavne aktere današanje crnogorske košarke - i predsjednika Saveza i nacionalnog selektora. Budućnost je upravo ušla u Prvu A ligu, što je snažno uticalo na zamah ove igre u gradu. Garo Brajović je posvećeni i predani trener najmlađih. Iz te ekipe izaći će nekoliko velikih i nekoliko solidnih igrača. Žarko Paspalj, prije svih. I Luka Pavićević. Odmah se vidjelo da mora biti igrač - lucidan, sa sviješću o igri koja nije bila baš uobičajena za taj uzrast. Vjerovatno je to bio zametak trenerskog talenta. Teren je usijan od gužve - kada kadeti (među kojima je bio i potpisnik ovoga teksta) završe treninge, već spremne čekaju djevojke Budućnosti, a ljeti su tu trenirali i igrači Ljubovića, malog tima sa Zabjela. U čijoj ekipi je glavni igrač mladi Milo Đukanović. (Za njih jedini navija Tuti Demidžana, uvijek tu nedgje oko igrališta.) Teren u parku je bio otvoreno, “demokratsko” mjesto. Ali, kao što znate, odavno nije tako... Da je to i dalje teren na koji klinci idu da igraju, “hram podgoričke košarke”, i dalje bi rađao igrače. Ali sada je to dvorski teren za “rekreativce” sa tri prstena obezbjeđenja.
Možda je ovo sjećanje suviše nostalgično, ali to je često problem sa sjećanjima. Što nerijetko stvari izgledaju bolje što su dalje.
Ali, vratimo se bliskim stvarima. Iako ovaj košarkaški sunovrat prije svega ilustruje ukupni mehanizam propadanja crnogorskog društva, a sve sa istim autorskim pečatom, napravljena je golema šteta crnogorskoj košarci. Vjerovatno će neki novi talentovani igrač u nerednim godinama opet zagrijati navijače. Ali, kako sada stvari stoje - ti najtalentovaniji sve će više igrati za druge ekipe, i sve će manje biti zainteresovani za svoju reprezentaciju. Zašto? Pravi odgovor bi, po nekoliko osnova, mogao dati predsjednik Košarkaškog saveza. Ali, njega u Crnoj Gori niko neće ni priupitati o tome. Biće krive povrede, otkazi, položaj zvijezda... samo ne on. Zato je brodolom, prije ili kasnije, morao doći.
Bonus video:
