SDP scenaristi
Socijal-demokratija i sloboda - dva najveća mita crnogorske zbilje.
Socijal-demokratija maska za nepotizam i korupciju, a sloboda nedosanjani san odbacivanja stega političkih determinizama. Međutim, po-sebi mit ima dvostruku ulogu. S jedne strane mit predstavlja svetu priču, dok, s druge strane, profanost mit pretvara u bajku.
Pa, zar nije bajka da je Vujica Lazović socijal-demokrata? Zar nije bajka da je Ranko Krivokapić profesor demokratije? Možda i jeste, s obzirom da je u demokratski diskurs uveo pravilo da se uvijek prvo pregovara sa “najjačim” a da ne govori kako je taj “najjači” došao do snage.
Zar nije bajka da SDP ne razumije jezik nepotizma i korupcije? Zar nije bajka da SDP želi departitokratizaciju društva? Da! Baš kao i na UCG pod rukovodstvom prethodnog rektora... Zar nije (...)? Zar nije (...)?
Ipak, oni “evoluiraju“ uz pomoć svojih koalicionih partnera iz ELP. Temeljnost te evolucije je u “principima” Pozitivna CG “principijelno“ je odlučila da ide u postizborni savez sa DF i SNP. Gdje je nestala njihova ekspresnost u Nikšiću?! A, onaj princip da neće ni sa vlašću ni sa opocizijom?!
Zar oni koalirajući sa SDP-om ne potvrdiše da žele i sa vlašću i sa opozicijom?! Ipak, divno je izgledao kadar kada Guto Jovanović (prvi čovjek nikšićkog SDP-a) čestita Dragu Đuroviću na “čestitoj“ odluci da podrži Sonju Nikčević za predsjednicu lokalnog parlamenta u Nikšiću. Za vid impozantan prizor... Za sluh još impozantnije kada Đukanovićev ministar Konjević nalazi lijek protiv političke korupcije u novim izborima.
Da li se to i sada spremaju novi izbori? Ekološki je Pajović najavio da će ELP tražiti manjisku podršku. Samo još uvijek se ne zna od koga. Ne budimo ludi, to je onaj tzv. “treći put“ ELP, koji je parao uši prije izbora bezlogosnoj javnosti Crne Gore. Izgleda, riječ je o putu do novih izbora, na kojima će mašinerija DPS uzeti apsolutnu vlast.
Posljedice Rasmunsenovog ,,ne“
Međutim, samo je jedan put konstantan - put determinizma. Da je sve po fonu nužnosti pokazala je Rasmunsenova agenda. Nije se drugo i ništa čekalo nego pomenuta agenda. To famozno ,,ne“ (u lingvistici samo partikula) determinisaće politički ambijent Crne Gore u narednom periodu. Takođe, da je Rasmunsen kazao ,,da“ slično bi se dogodilo - opet determinizam.
Naime, Rasmunsenovo ,,ne“ garant je opstanka vladajuće garniture. Još uvijek nije vrijeme za povlačenje Đukanovića. Alternativa u liku Krivokapića već je u pripremi. Nažalost, centri moći su to prepoznali i Đukanoviću za mirnu smjenu je ostalo samo da uvede Crnu Goru u NATO.
Dakle, jedina suština je u tome. Iako, na prvi pogled izgleda sve paradoksalno. Prije izbora Krivokapiću je jako važno bilo pitanje NATO integracija. Zaključivanjem po analogiji, mnogi su očekivali da će se uzdrmati koalicija na državnom nivou. Sve je to samo privid.
Dakle, jasan je put u kojem se krećemo. Riječ je o procesu blage tranzicije na političkoj sceni, koja neće ni u kom pogledu narušiti sistem ustaljen prije nekoliko decenija. A, sistem smo u kojem vlada kontrolisana anarhija.
U parlamentu politike nema; institucija “građanin“ nikada postojala i nije; o sudovima je suludo govoriti; u školama nema znanja; u bolnicama je sistem zdrastvene usluge ispod svih minimuma; policija umjesto da štiti zakon proganja političke disidente; vojska je već odavno prodata; najvažnije, imamo državu bez ekonomije, dužni smo koliko nam država vrijedi. Ostaje da se u 2016. pripremimo za prosperitet koji garantuje NATO integracija.
Krivokapiću je malo falilo da zamijeni Đukanovića. Naravno, alibi za ne dobijanje NATO pozivnice je jeftin kada se kaže da moramo povesti računa o vladavini prava. Da je inostranim moćnicima stalo do prava najprije bi sebe pravno legitimisali. Primarno, najubjedljiviji razlog leži u tome što narod Crne Gore ne želi da se integriše u takav savez. Za manevar i na unutrašnjem, i na spoljašnjem planu ima još vremena, mada, čini se, nema ljudi.
Šta treba da činimo?
Budući da egzistiramo u sistemu u kojem je kriza esencija, nužno se mora krizom prevazići kriza. Preciznije, mora se ne ostati imun na sve afere bez epiloga. Nužno je izvršiti apsolutni bojkot parlamenta, a ne selektivni.
Samim tim, potrebno je uticati na primjenu poštenijeg izbornog zakona; formirati jedinstvenu opozicionu listu, sa samo jednim ciljem, a to je svrgavanje diktatora; takođe, pomenuta lista mora biti oslobođena doživotnih političara, koji su politiku profesionalizovali i privatizovali. Ovim bi se spriječilo najvažnije, a to je takmičarski duh opozicionih tabora jednih između drugih.
Nadalje, ukoliko vlast osujeti pokušaj primjene izbornog zakona koji sprečava krađe, ulica je jedino rješenje.
Na kraju, spoljnu politiku voditi po interesu društva, a ne braće, sestara i kumova! Time bi se potvrdila suverenost države, a država je suverena ako i samo ako je suveren narod.
Bonus video:
