Nekako je postalo opšte mjesto tvrdnja da mladi u Crnoj Gori nikada nisu napravili značajan društveni iskorak, da nikad nije bilo pravih studentskih protesta, da je pobunjenički duh mladosti prečesto zapadao u mrtvaju konformizma, da su se rijetki protesti prečesto završavali kod tople vode u domu i boljih obroka u menzi, a u mlade redove se uvijek vješto uvlačili merkantilni „savjetodavci“, brišući svu plemenitost iskoraka… Takva mladež, reklo bi se, nije ni mogla da ima „svoj Vudstok“, ali je i to ovog ljeta počelo da se „uvozi“.
Kada je dvijehiljadite započinjao Egzit u Novom Sadu, ideja o profitu je ipak imala i političku pozadinu. Upravo tu je nađena kopča sa legendarnim Vudstokom: da ljudi povezani muzikom imaju snage da iskorače iz mržnje i ratova i svih mogućih podjela koje su donijele devedesete. I kao što je Vudstok, u stvari, veličanstveno označio kraj hipi pokreta, ovamo je Egzit označio kraj Miloševićeve ere. Društvo se, ni tamo ni ovamo, ipak nije bitno promijenilo. A teško i da se može promijeniti samo muzikom i umjetnošću.
Nastavak Egzita na plaži Jaz, međutim, nije imao nikakvu političku pozadinu, izuzev namjere da se obogati turistička ponuda grada i regije. Upravo takav, profitno orijentisan i poprilično „fensi“, on je postao idealna dopuna onome što se obično misli o crnogorskoj mladeži. Zato je i bio prilika, barem za one koji se bave mladima, da pokušaju da osjete duh ljudi koje je privukao, a posebno onih iz Crne Gore.
U redovima roditelja i starijih, ovakve festivale po pravilu bije loš glas. Na drugoj strani, organizatori uvijek ističu autentični osjećaj zajedništva i povezanosti, bez obzira na pol, naciju, boju kože, orijentaciju…, zatim kreativnost, pa i psihološke prednosti koje mladima donosi iskustvo izdvajanja iz svakodnevice. Izvjesno su u pravu i jedni i drugi. Zabava na Egzitu se zaista za roditelje može prometnuti u noćnu moru, ali apokaliptična predstava da je u pitanju pakao droge, pića i promiskuiteta ipak nije opravdana (pa čak ni na čuvenoj rege-sceni).
U traganju za opravdanošću roditeljskih strepnji, na jednoj strani, i znatiželje kakav duh vlada na ovakvom okupljanju, ispostavilo se da je ovaj crnogorski „vudstok“ gotovo potpuno „umiven“. Putevi novca su bili krajnje kontrolisani, izuzev na par mjesta i to kod onih tihih prodavača trave ili nečeg drugog, pa epruvetica sa alkoholom i svakojakih drangulija.
Najčešće su svima noge bile uprljane blatom sa Jaza, jer je kiša neumorno istrajavala, barem u jednom dijelu dana. Ipak, većina ovih mladih ljudi, a pogotovo iz Crne Gore, ponajviše su, kad zanemarite travu i alkohol, mirisali na dezodorans i parfeme. Kada bi se momci baš otkačili i skinuli majicu, bljesnuli bi zategnuti mišići poprsja i bogate tetovaže.
Iako je bilo dosta onih sa tamnim naočarima, koji su grozničavo žvakali gume, preznojeni i amfetaminski fokusirani, bilo je i onih koji su to stanje oponašali. Ponajviše su se „tripovali“ oni najmlađi, „male mace“ oba pola, glumeći ponašanje svojih uzora.
Ono što je posebno bilo zanimljivo bila je samoća mnogih mladića i djevojaka. Čovjek se baš i nije mogao osjećati nelagodno ukoliko sam ide od scene do scene, jer je i mnogo mladih ljudi na Si Densu to činilo, često zagledani u displeje telefona. Mreže su kolabirale, trebalo je poslati vijest da se ludo zabavljate i napraviti što više „selfija“. Bez toga nije bilo ni Si Denca, ni dokaza da vam se u životu nešto događa. Pa i kad se ništa ne događa. Blatnjavih nogu, namirisani, preplanuli, često sa najskupljim telefonima, sa svima u vezi a ipak usamljeni i odsutni, oni su naprosto bili mladi svog vremena. Sa nevjerovatno malo zanimanja za buku i bijes političkog života oko sebe, za sve moguće ukrajine i palestine, tranzicione pljačke i korupciju, partijske borbe i računice. Oni su se „iskrcali“ na ovoj stanici, koja podsjeća na pobunu, ali koja to nije, uredno snabdjeveni novcem i opremom za Ful Fil, ma šta to značilo.
Mora se reći da su mnogi programi bili vrlo zanimljivi, posebno nastupi Džajkovskog i Egzampla. A kada se začuo etno zvuk i balkanska modulacija Džajkovskog, poskočila su mlada tijela i ruke poletjele uvis. Neko pomalo zlobno reče: vidi se da im je turbo-folk i dalje pod kožom.
Na sreću, na festivalu nije bilo gotovo nikakvog agresivnog ponašanja, pa čak ni uobičajenog guranja u masi. Kontrolisana otkačenost, usamljeno zajedništvo, altenativni konzeravitivizam - sve oksimoron do oksimorona. Oni dobronamjerni bi rekli kao Vudstok nekada: sve suprotnosti u istoj vreći.
A da je Si Dens bio planiran makar i dan kasnije, nastupio bi uobičajeni turistički „špic“i potpuni saobraćajni kolaps, što bi gotovo potpuno onemogućilo odvijanje festivalskih programa. Pa iako se, s vremena na vrijeme, čuju primjedbe vezane za neki dio organizacije, nastavak Egzita je, sve u svemu, bio dobro organizovan, odlično posjećen i imao je smisla u okviru ukupne turističke ponude grada i regije. Nakon svega, još dvadesetak dana će na Jazu kampovati mladi ljudi sa „zelenim narukvicama“, poput neobične sekte zaljubljene u ovaj oblik okupljanja i zabave. A i našoj omladini se pružila prilika da bude dio konstrukta koji iza sebe već odavno nema ništa drugo do zabave.
Uostalom, nikome ovdje ne bi ni palo na pamet da „uvozi“ gnijevne mlade ljude.
Bonus video:
