VIŠE OD RIJEČI

Granice

I nakon svih sagledavanja učinka granica na tkivo istorije, jasno je da bi Svijet bez granica bio mnogo mirnije mjesto...
84 pregleda 18 komentar(a)
Aleksandar Vučić, Hašim Tači, Foto: Screenshot (YouTube)
Aleksandar Vučić, Hašim Tači, Foto: Screenshot (YouTube)
Ažurirano: 29.01.2019. 17:44h

Granice su opasne i komplikovane ne samo u stvarnosti već i u jeziku. Granica je riječ koja se odlila u mnoge izraze, pa smo svakodnevno, o čemu god govorili ili mislili, u dosluhu sa nekakvim granicama.

Neko će vam značajno naglasiti da njegovo strpljenje ima granice. Tu su i graničnik, neograničeno, bezgranično, graničari...

Za nekoga se kaže da ne zna za granice, za nekoga da nema granica, i to nikada nije kompliment. Ali ni suprotno - ako je neko ograničen, tek je to daleko od komplimenta. Mada ga čini idalnim za ovdašnju politiku. Ili nacionalnu mobilizaciju od svake vrste.

Granice o kojima govore Vučić i Tači prizivaju neke starije, imperijalne modele razmišljanja i djelovanja. Logika klasične transakcije. Moram priznati da je zabavno vidjeti kako je sva decenijama tkana carstvujušća retorika o Kosovu (koja je debelo unazadila Srbiju), od „najskuplje reči“ i “kosovskog zavjeta” do „srca“, sada svedena na jedno gotovo pijačno „Daj što daš“.

Vole političari te igrice oko granica. Zato se danas i streca toliko na pomen promjene granica. Luksemburg je svojevremeno nezavisnost „platio“ sa dvije trećine teritorije - komad je otišao Njemačkoj, komad Belgiji. Sjećate se - iz Bosne su htjeli da koriguju granicu sa Crnom Gorom...

Ovo što rade Vučić i Tači više liči na plastičnu hirurgiju nego li na ozbiljnu politiku. Vjeruju da će biti ljepši nakon korekcija. A stvari nekad nakon korekcija ispadnu još nakaznije.

Problem je što koliko god njih dvojica bili ozbiljni u takvim namjerama, otpor na domaćem terenu proizvodi snažnu nacionalnu homogenizaciju. A oni dvojica zasigurno dobro znaju da se takav val ne smije potcijeniti.

Koliko je mudro od njih dvojice očekivati da preskoče tu vrstu mentalitetskog i mentalnog limita? Makar im Vučićevi mediji prognozirali Nobelovu nagradu za mir. To su mogli državnici formata De Gola. Zatvoriti kosovsku knjigu bio bi najveći politički doprinos modernoj Srbiji.

Ipak, glasovi sa svih ozbiljnih svjetskih adresa djeluju šizofreno: uprkos jasnim porukama lidera, svako malo se oglasi neko sa razumijevanjem za ideju o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova.

I dok su u političkoj geografiji granice nepromjenljive, u svemu ostalom je poželjno da ih pomjerate. Ako u svojoj oblasti pomjerate granice, onda ste - ozbiljan igrač. Recimo to ovako - političari koji ne priznaju granice (u politici) opasni su, pjesnici koji ne priznaju granice (u poeziji) - spasonosni su.

Na koncu, i mimo politike - nije loše biti isprovociran granicama, nije li i sama poezija - granična djelatnost i presudna samorefleksija jezika.

U mom djetinjstvu bile su popularne Igre bez granica (panevropski tv šou nastao po ideji De Gola, vjerovali ili ne) - mnogi i danas pamte imena sudija, Gvida Pankaldija i Đenara Olivijera. Ta imena su se izgovarala sa poštovanjem.

I nakon svih sagledavanja učinka granica na tkivo istorije, jasno je da bi Svijet bez granica bio mnogo mirnije mjesto...

I nije slučajno da je svijet bez granica jedan od najvažnijih političkih fantazama u posljednja tri stoljeća. Ideja koja je presudno obilježila i oblikovala modernitet.

Na Ratkovićevim večerima, neki dan u Bijelom Polju, sjajni kosovski pjesnik Fahredin Šehu (1972, „posljednja generacija na Kosovu koja govori srpsko-hrvatski“, kako je rekao) pročitao je nekoliko pjesama. Među njima i pjesmu „Tamo“. Oslušnite nekoliko stihova: „Sjutra ćemo se pogledati ravno u oči/vidjevši laž jedan u drugome/kako protiče poput žive u ostarjelim venama/otrovanim teškim metalima još u mladosti/i naša lica neće se crveniti od srama...“

Valja oslušnuti pjesnike, Poezija je uvijek - najtačnija. I odavno - bez granica.