Čitam ovih dana: odlaže se kupovina KAP-a od strane Uniprom-a zbog presude suda u Nikoziji, na Kipru, koji je na zahtjev EN+ Grupe blokirao prodaju KAP-a. Pomislih, u trenu - na šta me ova događanja podsjećaju? Na puko tumaranje u mraku, kaza mi se. Ovo iz razloga što i kada bi se sjetio neko, razuman i savjestan, s vremena na vrijeme da upali svjetlo, da kao svjetionik bude orijentir brodu za sigurne vode (slikovito rečeno), uglavnom se omalovažava i diskvalifikuje, umjesto da se koristi i podstiče za buduće dobro.
Zato mi pada na pamet ideja, opet nausput, da ovoj državi ne treba razvojna banka, jer uistinu i ne bi služila za razvoj, već za krpljenje rupa u ekonomiji gdje novac curi na sve strane. Uprkos „dolivanju“ (tzv. direktne strane investicije), ili prevedeno: rasprodaje svega i svačega, državna kasa ne samo da ostaje prazna, već ukupan dug države raste. Zato bi korisnije bilo osnovati neku instituciju za zaštitu državnih interesa, pa kad se zaštite interesi i sankcioniše ne samo činjenje i nečinjenje koje nanosi štetu državi, već i sve ono što sprečava da se radi u interesu države, tek onda razmotriti razvojnu, investicionu ili bilo koju drugu banku.
No, da se vratimo na početak. Uvjeravanja naših zvaničnika da za prodaju KAP-a nije nadležan sud na Kipru nego Privredni sud u Crnoj Gori, pred kojim je vođen stečajni postupak, nisu bila dovoljno uvjerljiva za vlasnika Uniproma da plati 28 miliona eura, sve dok se situacija oko presude sa Kipra ne razjasni. Sjetimo se teških polemika iz prošle godine oko toga je li bolje uvesti stečaj u KAP ili isplatiti CEAC-u nekih 40 miliona i preuzeti KAP sa svim dugovima i obavezama. I ne samo tada, već i ovih dana poslanici vladajuće koalicije u Skupštini tvrde da je bilo bolje da je otkupljen KAP, nego što je uveden stečaj. Paradoks je u tome što je upravo bankrot KAP-a glavni argument i stečajnog sudije i Vlade da je za KAP nadležan Privredni sud u Podgorici, a ne u Nikoziji. Jer, da nije bilo bankrota, nadležan bi bio sud u Nikoziji, neizbježan je zaključak. Stiče se utisak da niko više ovdje nije u ništa siguran kada je u pitanju KAP, pa ni to koji je sud zaista nadležan. A posljedica svega je odlaganje kupovine KAP-a. Ukratko: tumaranje u tami.
U novembru 2007. sam u najboljoj namjeri upozorio Ministarstvo ekonomije na pad cijene aluminijuma u 2009. i 2010. godini, kako bi Vlada pripremila strategiju za KAP u vremenu krize. Sjećam se da ni Ministarstvo ekonomije ni CEAC nisu bili oduševljeni tim prognozama pa nisu ni pripremili strategiju za KAP niti ga zaštitili od krize. Javno su priznali da su proizvodili aluminijum za preko 3000 US$/t, a prodavali ga za oko 1600 US$/t u 2009. godini. Da je neko tada predložio da se smanji proizvodnja, ako ne i da se obustavi, ne bi bio viđen kao glas razuma (svjetionik), već kao remetilački faktor, moguće i antidržavni. A patriotski čin je bio uložiti veto, kao krajnji domet.
U novembru 2011, u više navrata, preporučio sam Ministarstvu ekonomije da traži smanjenje proizvodnje u KAP-u sa tadašnjih oko 100.000 tona godišnje na 50.000 t/g, kako bi se smanjili enormni gubici usljed visoke cijene električne energije koju je Elektroprivreda uvozila, a i glinice i drugih sirovina. A računica je bila da se u tom periodu uvozi struja po cijeni od preko 100 eura po MWh da bi se isporučivala KAP-u za oko 30 eura/MWh. To je tako moralo, valjda, jer KAP je bio ''lokomotiva razvoja crnogorske privrede''. Sjećam se, sadašnji direktor KAP-a i sindikalni vođa su izjavljivali da bi bilo kakvo smanjenje proizvodnje u KAP-u značilo ''povećanje, a ne smanjenje troškova proizvodnje'', bilo bi katastrofa za KAP, vodilo bi ka njegovom potpunom gašenju... Vlada je ipak inicirala i sprovela smanjenje proizvodnje na oko 50.000 t/g,ali tek u oktobru 2012. To što se u međuvremenu, za tu nepunu godinu, moglo uštedjeti (a nije) na desetine miliona eura, kasnije se odrazilo ne samo na brzi bankrot KAP-a već i dobar dio duga Elektroprivredi od strane KAP-a. Ali, što ćemo sad (rekoše, tj. prećutaše), viša sila. Sudbina, takoreći.
Hajde da prihvatimo da je bilo moranje prodavati aluminiujm 1.500 dolara ispod proizvodne cijene, da je bilo moranje da se struja ''pozajmljuje'' iz okolnih zemalja da bi opstao KAP, da je bilo moranje potpisati Ugovor o poravnanju sa svim garancijama, itd, itd. Ali, zar je bilo moranje ignorisati korisne informacije i savjete od kojih je država mogla imati samo korist, a uz to i bukvakno diskvalifikovati i stavljati u ponižavajući položaj ne one koji nanose štetu državi, uključujući i tzv. strane investitore, već one koji ukazuju na štetne posljedice?
Rezultat svega navedenog je da KAP poslije 43 godine od postanka, umjesto da je za primjer i uzor u regionu, tek treba da počne da proizvodi legure i polufabrikovane proizvode, samo još nije odlučeno i dogovoreno koje proizvode i legure konkretno. Tek treba da se nađe zajednički interes sa stranim investitorima i tek treba da se investira u nove pogone i mašine. Ali prvo treba da vidimo i odlučimo ko je nadležan za KAP: sud u Nikoziji ili Podgorici, ali da je to sugurno, ne ''čuli smo'' i ''rekao nam je neko''. Do tada, KAP će proizvoditi T-ingote (primarni aluminijum), trenutno 30-ak hiljada tona/god, za stranog kupca, ne za nas, a mi ćemo uvoziti profile i ostale aluminijumske proizvode. I nastavićemo da tumaramo u mraku, u isčekivanju svijetle budućnosti. Sa KAP-om, naravno.
Bonus video:
