Ovi iz NATO pojma nemaju. Ili su naivni... Navodno, postoji između dvadeset pet i pedeset ruskih špijuna u crnogorskim obavještajnim krugovima? Hajte, molim vas, nismo djeca...
Ako je to tačno, onda je to vjerovatno najmanji broj ruskih špijuna u Crnoj Gori od 1947. do danas.
Zapravo, od kralja Nikole do danas.
Opet, ako to kažu iz NATO, valja im vjerovati, oni važe za ozbiljnu firmu.
Što bi značilo da je broj ruskih špijuna manji nego ikad, još od vremena Petra Velikog. Da li je tako? Ko to zna. Osim Putina i Mila.
Onaj ko prati crnogorsku političku i ekonomsku stvarnost vjerovatno bi mogao imati utisak o znatno većem broju ruskih špijuna. I nije mu za zamjeriti. Ako se jedan od nacionalnih resursa Rusima prodaje uz viski u gradskom kafiću, pa još sve prođe kako je prošlo, o čemu pričamo? Ako se rečena brojka (25-50) odnosi samo na vrh državne vlasti, možda je tačna...
Regrutovati dvadesetak, ili pedesetak saradnika u narodu gdje se čitava sela nude Rusima za vojnu bazu, gdje se svako malo neko oglasi sa željom da Rusima pokloni porodičnu kuću, ili čak i čitavo imanje? Ako imaju samo pedeset špijuna u Crnoj Gori, Rusi su nesposobni.
Ali, što radi ruski špijun u Crnoj Gori danas? I na koncu, ko ga je učinio mogućim, danas i ovdje?
Nedavno smo imali priliku da pročitamo jedan četvorodjelni hvalospjev Đukanoviću. Udvaranje kakvo nije viđeno na ovdašnjoj javnoj sceni koja je odista bogata raznim udvaranjima. To je omiljeni modus obraćanja Moći u Crnoj Gori, i to ne od juče. U tom golemom udvaranju predsjedniku DPS-a, novija crnogorska stvarnost interpretirana je tako da se, sasvim razborito, fokusira opasnost po Crnu Goru od Rusije.
Međutim, neupućen čitalac pomislio bi da su Ruse u Crnu Goru doveli Đukanovićevi kritičari (Lekić, R. Krivokapić, M. Perović, nezavisni itd.), a da Đukanović, sam, ali postojan kano klisurina, stoji na braniku Crne Gore i sprečava Ruse da potpuno ovladaju malom ali ponosnom Crnom Gorom? A da li je zbilja tako?
Ko je doveo sve ove Ruse, sve te živopisne prevarante, političke avanturiste, razne Deripaske i slične? Đukanović i njegova dvorska svita. To jeste problem Crne Gore. Stvarnost nikoga ne obavezuje. Svakakve konstrukcije “piju vodu”. Naravno, kada je vlast tako temeljno praktikovala disciplinu kolektivnog brisanja sjećanja, onda je zaista sve moguće. Pa i da Milo bude branič od Rusa. Ko ovo popije, svaka mu čast...
Ako vam je naporno da razmišljate o špijunima, crnogorskim ili ruskim, možete razmišljati o majstorima, argentinskim i njemačkim. Da vas je neko pitao - da li će prije DPS izgubiti vlast ili će Brazil izgubiti u polufinalu sa 7:1, što biste odgovorili? Ali za to nisu zaslužni samo Njemci, već i Crnogorci.
Ipak, Argentina nije Brazil. Onako histerično može odigrati samo ekipa koja ima potpuno pogrešno mišljenje o svojim vrijednostima. I to vam zvuči poznato, zar ne?
Postoji jedan momenat koji daje Argentini prednost u finalu. Princip žrtve. Naime, sjetiće se toga oni stariji ljubitelji fudbala i književnosti, godine 1986, kada je Argentina osvojila titulu u Meksiku, nekih desetak dana prije finala (sa Njemačkom, takođe, 3:2), umro je jedan od najvećih Argentinaca, Borhes. Prije neki dan, umro je Alfredo di Stefano, jedan od najvećih fudbalskih majstora ikada, takođe Argentinac. Princip žrtve kaže - titula će u Buenos Aires.
Naravno, ima još majstora... Umro je jedan od velikih glumaca, Bora Todorović. Igrao je i u Balkanskom špijunu, filmu koji je tako šarmantno demontirao mentalitet “ruskih špijuna”. Pa ih bilo 25 ili 50. Ili mnogo više... Pozdrav Majstoru!
Bonus video:
