Već dugo tvrdim da nam spasa nema, iako ću se iskreno radovati čak i kad (ako) vrijeme pokaže da je moj stav o stanju u društvu bio produkt paranoje.
Preobražaj komunista u vjernike ne dešava se sasvim slučajno u doba kad su države i društva u krizi. Narod mora u nešto da vjeruje kad već u državu povjerenja nema. Dugo su ljudi vjerovali u povratak Marka Kraljevića, pa su zatim vjerovali u Kralja, pa u Tita, u Sloba, mnogi i dalje vjeruju u Mila, slijepo. Sve je više onih koji vjeruju u Boga, a i onih koji nemaju više vjere za bilo šta.
Novije generacije večinom čine skeptici. Neki ih nazivaju potpuno nezainteresovanom generacijom, što ih nikako ne čini bezbrižnim i neopterećenim. Tu ulogu iskoristili su njihovi roditelji.
Danas, od generacije koju čine dvadesetogodišnjaci se ne očekuje skoro ništa, osim da glasaju po potrebi. Njima je ponuđena vjera u Boga, ali i to su im obesmislili nabrekli bicepsi na kojima su iscrtani manastiri.
Već dugo na ovim prostorima junaka nema, postoji samo zloupotreba prevaziđenih i dosadnih mitova. Prethodne generacije imale su svoje junake, većinom ratne heroje kojima su dizali spomenike i poklanjali se. Ušli su devedesetih u još jedan rat, bratoubilački i sraman. Ostali su samo spomenici žrtvama, a heroja nema.
Od nedavno, građani Podgorice mogu da se poklone Transformersu. Danilo Baletić je sakupljao stare auto-djelove, rezao, brusio i sklapao ih, i prvi od njegovih Transformersa postavljen je na uglu Hercegovačke i Ulice Stanka Dragojevića.
Rodio se dobri Transformers visok preko šest metara. U okviru izložbe, biće postavljeno još nekoliko njih u Podgorici, a biće naravno i zlih, od kojih će dobri Transformersi da čuvaju grad. Posrijedi je balans i igra.
Ipak se stiče utisak da su mladi ljudi u ovom gradu živi, a Danilo Baletić je učinio da ljudi u Podgorici zaista steknu utisak da žive u gradu. Podgorica učestvuje u igri i prevazilazi svoje okvire u koje su je uvijek zatvarali građani.
Izlaganjem prvog rada koji je najavljen odličnim videom u produkciji ekipe Mediatag, Danilova izložba je već uspjela, i postigao je mnogo više nego li kvazi-umjetnici koji parazitiraju i iz raznih fondova izvlače novac za svoje „neshvaćene instalacije“.
Prvi Transformers se zove Bobo, u spomen na momka koji je stradao u saobraćajnoj nesreći, vozeći ispravno, svojim putem. Ako bi se računale žrtve saobraćajnih nesreća, i ove generacije imale su svoj rat koji i dalje traje, stoga je spomenik stradalima nužan i opravdan.
Kad sam čuo da je postavljen Transformers Bobo, otišao sam da se poklonim, jer vjerujem da je riječ o spomeniku.
Pretpostavljam da isti osjećaj imaju u sebi članovi SUBNOR-a kad postavljaju vijenac na spomenik Partizanu borcu. Na Bobov dvadesetprvi rođendan, Danilo je vaskrsnuo svog druga i postavio spomenik cijeloj generaciji. To je spomenik društvu, klincima, filmofilima, kreativcima, borcima za pravdu. Svima.
Stojao sam i ćutao ispred Transformersa, posmatrao registarsku tablicu ugrađenu u tijelo. Kao kad um iznenada i sam od sebe odabere i pusti pjesmu, odzvanjala mi je u glavi Molitva od Partibrejkersa. Isto koliko se od Danilove generacije očekivalo djelo kao što je Transformers Bobo, toliko se od punk-rok benda očekivala pjesma Molitva. I jedno i drugo su iznenađenje, i pritom sjajna djela.
Dobri Transformers čuva grad, a i te kako ima svoju simboliku. Sklopljen od autodjelova, Transformers zrači ogromnom energijom, onom koju je u sebi nosio Bobo, momak koji je bio predan motorima isto koliko i Danilo Baletić svojim Transformersima.
Dva klinca su sjedjela na klupi i netremice posmatrali čudo u svom gradu. Transformersi su njihovi heroji.
Transformers funkcioniše i za te klince je živ.
Bobo je dobar. Bobo je živ.
Kraj priče.
Bonus video:
