Na isti način na koji je funkcionisalo barokno pozorište, prostor na društvenim mrežama se uokviruje „zavjesama i draperijama“, tako da gledaoci vide samo akciju, a sva mašinerija i tehnologija ostaju sakrivene
Ovih dana se dogodio izuzetno rijedak iskorak u oblasti kredibilnog novinarstva. Renomirani Njujork tajms je objavio anonimnu kolumu. Ipak, u ovom trenutku se struka mnogo manje bavi dalekosežnim posljedicama takve odluke, a mnogo više njenom sadržinom. Odista, sve ono što se u toj kolumni spočitava aktuelnom američkom predsjedniku izaziva gotovo masovno odobravanje Amerikanaca, a i mnogih koji to nisu. U svemu ima i izvjesne poetske pravde, jer je predsjednik, koji je (zlo)upotrijebio brojne mogućnosti društvenih mreža, na neki način dobio ono što je zaslužio. Tog je predsjednika, na primjer, samo u makedonskom gradu Velesu podržavalo čak sto četrdeset hiljada portala, kao da je rođeni Makedonac. Sada anonimni svjedok iz redova njegove administracije govori o tome kako se Amerika i njeni interesi zapravo štite opstrukcijama Predsjedniku, skrivanjem dokumenata i onemogućavanjem njegovih impulsivnih odluka. Ostaje ipak pitanje može li plemenitost cilja opravdati manje časna sredstva uz pomoć kojih se do njega stiže. Čini se da će, nakon ovog „iskoraka“ Njujork tajmsa, regulacija i samoregulacija u okruženju društvenih mreža biti daleko teži izazov.
Iako je redakciji lista poznato ime autora kolumne, njeno objavljivanje je kontroverzan potez. On se manje ili više direktno „pravda“ spasavanjem zemlje u trenutku velike opasnosti, a istovremeno upozorava osvetoljubog predsjednika na snagu medija koju će teško kontrolisati.
Umjesto objavljivanja anonimnih napada i svjedočenja, uvijek je bolje bilo naći nekoga da se potpiše, po mogućnosti iskreno uvjerenog da je ono što plasira sušta istina. To se posebno odnosi na društvene mreže i njihovu „uvjerljivost“. Na isti način na koji je funkcionisalo barokno pozorište, prostor na društvenim mrežama se uokviruje „zavjesama i draperijama“, tako da gledaoci vide samo akciju, a sva mašinerija i tehnologija ostaju sakrivene. Prije izlaska na „scenu“, sve je brižljivo pripremljeno, a izvršioci tvrdo ubijeđeni da su im naneseni zlo i nepravda. Nakon toga, umjesto banalne anonimnosti, na scenu stupaju iskrena emocija i pravedni gnijev. Sasvim dovoljno kao uvod u buduću katarzu, uz očekivanje žrtve na kraju komada. Majstori manipulacije su oduvijek znali da je od anonimnog napada mnogo bolje naći javne žrtve i simulirati navodne sukobe. Tako i na društvenim mrežama ostaju nevidljivi oni koji „vuku konce“, a vidljivi su samo žrtve i izvršioci, manje ili više svjesni (vrlo često nesvjeni) da su (zlo)upotrijebljeni.
Priča koja sada slijedi inicirana je ličnim iskustvom. Formiranje tijesne opozicione vlasti u Budvi je bilo alarm za ujedinjenje i borbu bez milosti. Naravno, ne iz altruizma i želje za boljitkom, već da bi se što prije oslobodili magistralni prilazi izvorima novca. Počela je istrajna potraga za „najslabijom karikom“ inače neskladne koalicije, zarobljene između republičkog pritiska i sopstvenih slabosti. Sve se to odvijalo u društvenom okruženju koje principe uvažava samo do trenutka do kada ne ugrožavaju lični interes. A nova vlast je došla u poziciju da to masovno čini.
Grad je odmah dobio mnogo negativaca, a uzgred i Javnog Neprijatelja Broj Jedan, kome je pripisana nezamisliva moć da „vedri i oblači“. Sasvim u skladu sa sistemskom nepravdom prema ženama (koju je, uzgred budi rečeno, teško izbjeći i u pomenutoj Americi, a kamoli u Crnoj Gori) taj je neprijatelj i u Budvi bila žena. Kako to obično biva, čojski i sojski grad ju je spremno bacio na lomaču društvenih mreža i uživao, pazeći da se ko slučajno ne opeče. Na lomači su spaljeni obični ljudski i građanski obziri i stvorena prilično nezdrava atmosfera. Gubitnike je teško prebrojati, od napadnute do napadača, zarobljenih u mreži čije konce pokreću „nevidljivi lutkari“. Upravo u tom kontekstu je anonimna kolumna iz NYT, čiji je autor ipak poznat redakciji, manje licemjerno rješenje od ovako režirane i lažno potpisane „predstave“.
Možda je Budvi, na neki perverzan način, sve ovo i bilo neophodno. Svakako je u pitanju upozorenje, kao mala studija slučaja medijske pismenosti. Ponekad je potrebno dotaknuti dno, da bi onaj koji se utapa isplivao. A Budva i njeni žitelji ponekad baš streme ka dnu. Samo valja pamtiti da oni koji su vrijeđali nisu pravi krivci, već su i sami kolateralna šteta na koncima novca i moći.
Nažalost, moć novca uvijek osnažuje slabosti svake vrste. Zato je bilo moguće da se iza leđa odabrane žrtve zaklone mnogi koji to nisu smjeli. Najlakše je bilo da se građanima/investitorima/divljim graditeljima, koji nešto traže, objasni da bi „oni rado pomogli, ali ne dozvoljava ona žena“. I tako je pronađen krivac što mještani i „Starobudvani“ ne mogu da rade i grade. A narečenoj osobi je život trebalo učiniti nesnošljivim, sve dok ne postane još jedan „Drago Đurović“. I tako, između čekića i nakovnja, iskovano je veliko zastiđe, koje je Budva uspijevala da izbjegne i u nekim težim okolnostima od današnjih.
Društvene mreže i njihova snaga u plasiranju lažnih vijesti, u namjernom ili nenamjernom obmanjivanju i spinovanju javnosti, ostaće zadugo naša sudbina i etički izazov. Između nepotpisane kolumne iz Njujork tajmsa i budvanskih obračuna je ipak nesamjerljiva razlika. Nije u pitanju samo to što je NYT „zavrtio“ globalnu priču, a u drugom slučaju je u pitanju lokalna egzotika. Razlika je u tome što su prvi posegli za lošim sredstvom vjerujući da je cilj plemenit. Drugi su javnim objavama poslužili lošem cilju nevidljivih „lutkara“ na braniku novca i moći. U oba slučaja je u pitanju teatrum mundi, u kojem se prava slika moći nalazi u mračnim dubinama iza scene.
Bonus video:
