Iz Londona, s ljubavlju

Gazdarica svjetlosti i redovnica u logoru

Kod Marine je najljepše doći ujutru, prije 10, sačekati u redu da ti ona otvori vrata i pozdravi te, stojeći na ulazu Serpentine galerije kao na svom kućnom pragu, dok joj ti ulaziš u prostor, skupa sa još 159 duša
0 komentar(a)
Ažurirano: 29.06.2014. 06:56h

Kod Marine je najljepše doći ujutru, prije 10, sačekati u redu da ti ona otvori vrata i pozdravi te, stojeći na ulazu Serpentine galerije kao na svom kućnom pragu, dok joj ti ulaziš u prostor, skupa sa još 159 duša. Ona je tu domaćica, gospodarica situacije.

Marina, sigurna u sebe, svojim ljubaznim, mirnim osmijehom želi dati ton performansu. Umjetnica je ponovo prisutna, ali kao da više nema sopstvenih tereta koje će razotkriti, možda i riješiti performansom; ovoga je puta ona tu zbog nas. Unutra, kompaktnost i debljina blistavo bijelih zidova samo što nam ne počnu diktirati pravila ponašanja. Mobilni telefon, sat, jaknu, torbu, sve to moramo odložiti u metalnu kasetu s ključićem. Naspram bijelih zidova, Marina je obučena u tamnu, nebitnu odjeću. Centralna je soba okrugla; još dvije sobe postrance imaju oblik ušiju. Ova je lijepa galerija projektovana poput glave Miki Mausa.

Umjetnica tu izgleda kao neprikosnoveni vođa nevelike ali odlučne sekte; zatim, gazdarica svjetlosti i tame; ipak - izaslanica s Olimpa; vjesnik prolaznosti, ili stroga matrona; čak i redovnica u logoru. Da, od svega je toga pomalo, mada je uvijek ista - naizgled ljubazna, mirna. Shvatam da sve sam to zapravo ja, jer sve su to moje projekcije. U tom trenu znam da ću o ovome pisati sasvim lično. Može li se uopšte drugačije? Ja ne mogu.

Marina je ta koja će me uzeti za ruku, dok većina ostalih još uvijek stoje, leđima oslonjeni na bijeli zid centralne sobe, i očima pitaju: ‘Hoćeš li i mene ti izabrati? Zašto nisi mene, zašto si nju?’ Ovo su počeci. Svi nešto očekujemo. Još uvijek je važno ‘biti odabrana’ od strane šefice, a ne njenih asistenata.

Moja zapažanja i kategorisanja umjetnice i ostalih u galeriji samo su stidljiva opiranja, bježanja od mene same, od ustaljenog ritma života na koji sam navikla, tjerana odgovornošću, radoznalošću, strahom.

‘Ja sam iz tvoje zemlje,’ želim šapnuti Marini. Ali svi drugi ćute, pa ćutim i ja. Još uvijek neoslobođena, poslušna sam, a opet - nemirna, hodala bih okolo, Marinin je dlan topao i suv; odvodi me do stolice, govori mi, na engleskom, da zatvorim oči, da na uši stavim slušalice koje će blokirati zvukove šišanja trave vani, u Hajd Parku. Onda me ostavlja na miru, da provedem vrijeme sama sa sobom, bez stida, bez osude sebe i drugih.

‘Budi sama sa sobom.’

Nije lako, znamo svi. Pretpostavljamo, barem. Kultura napreduje u smislu sve masovnijeg prepoznavanja da samo za sebe možemo biti odgovorni, samo sebe stvarno promijeniti. Čitava civilizacija sporo napreduje spiritualno, dok je tehnološki napredak prebrz, u ovom svijetu koji je kreirao Stiv Džobs. I baš se tog njegovog svijeta treba osloboditi, barem povremeno. I vidjeti što će nam to donijeti.

Prvo, na toj me stolici spopada poznati, stari osjećaj koji me nikada potpuno niti ne napušta, a to je da sam umorna, tako umorna od sopstvenog života, ma kako se on drugima lakim i srećnim činio; da bih mogla odmah tu zaspati. Prvi put nakon mnogo mjeseci, možda i godina - ovdje kod Marine ne postoji vrijeme, pa i sat sam morala skinuti sa ruke - nisam dostupna nikome, samo sebi; oči mi se pune suzama.

Čak i da zovu iz škole od djece, ja nisam dostupna, neko drugi bi, ne-daj-bože, morao rješavati probleme, u ovoj zemlji gdje trenutno živim. Stalno sam ‘trenutno’ u nekoj zemlji. Moja je zemlja trenutno ta stolica na koju me Marina posjela. Oko mene samo moj prostor. Tako živimo, i ja, i Marina, i mnogi koji više nemaju svoju zemlju: sa stolice na stolicu; a opet, ako smo svjesni svog prostora i nosimo ga sa sobom, valjda smo dobro. Mada, ponekad smo zbog nomadskog života i iščekivanja šta dalje, gdje dalje, ponekad smo kao osakaćeni. To nepostojanje plana umara dušu.

‘Ako možeš razmišljati, al’ da ti misli ne budu cilj,’ poručuje Radjard Kipling svom sinu u poemi ‘Ako’. Mislima treba vremena da se umire. Želim se osloboditi poriva da, upravo zbog pisanja, uvijek budem u dva trenutka istovremeno, u onom pravom i u njegovom odrazu u ogledalu; uvijek sve proživljavam sa nota bene, umjesto da se samo prepustim.

Želim biti nedostupna, neodgovorna, zapravo oslobođena odgovornosti. Želim ovoga ljeta prvi put nakon 16 godina zaspati na plaži, i spavati dok me ‘glasovi ljudski ne probude’ - žamor stranih glasova, a ne dozivanja meni bliskih ljudi. Moram sebe nagovoriti na to, molim te, ženo, opusti se, briši misli, isprazni um.

Napokon zaboravljam na sve oko sebe, na Marinu, njene asistente, na ostale posjetioce u galeriji, tih stotinjak potpunih stranaca. Ispunjava me umjetnost napuštanja.

O Marini znam ovo: imala je već 29 godina kada je pobjegla od majke za koju Drugi svjetski rat nikada nije bio završen. Kada je majka saznala da joj kćerka izvodi gole performanse po beogradskim klubovima, posjela je za sto, preko puta sebe, pitala je li to istina. Marina je priznala da je to istina, i majka je gađala velikom kristalnom pepeljarom u glavu, da je ubije. Marina je razmišljala da li da se prepusti ubistvu i svojom smrću pošalje majku u zatvor, ali, ne - ipak je odlučila pomjeriti glavu u stranu, spasiti svoj život i pobjeći od te žene. Pobjegla je u Amsterdam.

Dugo je živjela uglavnom nomadskim životom, prevazilazeći početni šok slobode umjetničkog izražavanja na Zapadu. Njen je rad do tada morao biti sakriven od sopstvene majke, bio je udaranje u preblizu postavljena ograničenja. U zapadnoj Evropi, ograničenja su isparila, i Marina je morala tražiti nove, univerzalnije teme koje bi probijala performansom. U tridesetim i četrdesetim, vratila se u učionicu života, ponovo tinejdžerka, a duše već jednom ostarjele, kao i kod svih emigranata.

Mislim da je iz trenutka sukobljavanja s majkom za stolom, gdje je ‘umjetnik (napokon) bio prisutan’, nastala njujorška izložba Artist is Present, koju je posjetilo 750.000 ljudi što su mogli sjesti za sto preko puta umjetnice i ostati koliko su god htjeli. Većina njih su zaplakali, pokrenuti dubljim, potisnutim tugama, možda sjećanjima.

Za ovu se londonsku izložbu, naziva ‘512 sati’, Marina dugo pripremala, najviše boravkom kod budističkih sveštenika. Priznajem da sam bila sumnjičava po pitanju tih priprema vs. udovoljavanja radoznalosti. Ipak, kada se negdje ide, moje je mišljenje, treba ići otvorenih očiju, ušiju, ali i srca. Srce mi je reklo da je Marina sa priprema donijela svježu energiju kojom nas odvodi u osvajanje poslednje teritorije: biti zaista sama sa sobom, otrpjeti to. Otrpjeti sjećanja koja naviru, propale planove, tugu i još uvijek žive snove što lagano izmiču čak i ako se ispunjavaju, poput djece koja žele da se otkače, odu svojim putem. Sve su to snažne emocije, od kojih se, kada im nanjušimo približavanje, štitimo i krijemo iza svjetlećih ekrana povezanih sa, za nas, manje intimnim informacijama.

Po pokrajnim sobama galerije ljudi nisu samo sjedjeli - vidjeh to kada sam otvorila oči i ustala s moje stolice. Mnogi su hodali, ritmom puža i kao po jajima, s kraja na kraj sobe. ‘Ovo nije za mene,’ pomislih, kao prava unuka svoje Draginje, koja je, poput mene, često u hodu izvrtala zglob noge i unaprijed padala, desetak metara prije prepreke na putu koju bi ugledala i samu sebe na nju upozorila, da se preko nje ne saplete. I onda bi joj se zglob sam od sebe izvrnuo. Naslijedila sam to od nje, kao psihološku blokadu, mislila sam. Nije za mene to presporo koračanje, saplešću se, viknuti: ‘Drž’te me, padam!’, razbiću bijelu tišinu, a Marina će, s nježnim osmjehom na usnama, pomisliti: ‘Pa, da, naravno, naši ljudi, uvijek prave probleme.’

Onda me spazio jedan od asistenata i odveo na sporo hodanje. Šaputala sam mu u uho da to nije za mene, da imam problem sa sporim hodom. Samo se smješkao i klimao glavom. ‘Svima je to teško,’ rekao je.

I tako, prohodala sam, napokon. Probila sam to ograničenje. Zašto mi niko prije nije rekao da se hoda punim stopalom, iz kukova, iz stomaka, da se površina po kojoj se hoda ne mazi, niti se od nje odbija, nego se osvaja, nježno, da bi svima bilo lakše? Nakon što mi je energija ove izložbe dala nešto novo, zaključila sam da treba otići. I to treba znati.

Prije odlaska, Marina Abramović kao da je nešto osjetila. Pogledala me, još jednom mi prišla. Mislila sam opet će me negdje voditi, ali samo me zagrlila, rekla mi, zajedničkom nam intonacijom engleskog jezika: ‘Thank you to trust me.’

Umjetnost?

Još niko nije osporio Aristotelovu definiciju: ‘Cilj umjetnosti nije da predstavi spoljašnji izgled stvari, već njihovo unutrašnje značenje.’

Umjetnost, dakle, ‘kući’, kod Marine.

Preporučujemo za Vas