(Opozicija i odgovornost)
Pošto postizborna farsa sa režimskim SDP-om ulazi u jedini mogući i limitirani smjer, da li je napokon sazreo trenutak da se osvrnemo na kontinuirano i višedecenijsko gubitništvo naše opozicije? Pa i to postizborno "čekanje“ od strane opozicionih lidera, na istorijski obrt SDP-a, nije ništa drugo do interregnumska amortizacija još jednog antirežimskog pada, odnosno, pokušaj suspenzije pitanja koje sve snažnije pritiska javno mnenje ali i elementarno razumjevanje političkog: da li nesposobni lideri opozicije trebaju da podnesu neopozive ostavke?
Čini se da u crnogorskoj parlamentarnoj istoriji ni jedna tema kao ova nije tako tabuizirana i izbjegavana, a pokretana je, sporadično i stidljivo, jedino u marginalizovanim medijskim i internet zonama. Mogu se u javnosti analizirati režimske, medijske, bankarske afere i mnogo toga još, ali o odgovornosti prvaka opozicije za katastrofalan višedecenijski učinak, gotovo svi ćute. Možda je istina i u toj već poslovično bahatoj konstrukciji: da vlast ne brine dok je ovakve opozicije. Za to vrijeme, Đukanović i njegovi propagandisti bave se, isključivo, civilnim sektorom i „neposlušnim“ novinarima.
Uz sve to, nekako se odomaćilo mišljenje da je građanski nemoralno i kukavički „napadati“ opoziciju, pored tolikog, režimskog ispoljavanja vulgarne moći, što i jeste u jednu ruku tačno? Ali, da li je produktivna (po defaultu ili folderu, kako ko više voli) nekritička podrška i saosjećajne prema ovakvoj opoziciji?Zauzimajući takav zaštitnički odnos, zar ne radimo u korist sopstvene štete, praveći od avangardnog i alternativnog političkog projekta, jednu inertnu, uljuljkanu i samodovoljnu skupinu sinekurskih konformista?
Tako dolazimo do apsurdne ali i indikativne konstatacije jednog od lidera Demokratskog fronta, koji na pitanje novinara: da li će neko podnijeti ostavku zbog lošeg izbornog rezultata (trećeg u kratkom vremenu), odgovara - ostavke asociraju na kraj, a vrijeme lidera opozicije, ustvari, tek počinje!? Da nije tragično bilo bi smiješno! Sa druge strane, i kada se pojavi neka nova i svježa ličnost u opozicionom bloku, ona se brzo utapa u postojeću amorfnost ne donoseći ništa reformsko i revolucionarno sa sobom, naprotiv.
Pozitivna Crna Gora sa solidnih desetak posto, za rekordno kratko vrijeme dolazi na nivo statističke greške. SNP na prošlim parlamentarnim izborima kao i i PzP ranije, ostaju bez polovine mandata. Dok Miodrag Lekić (DF), gubi treći put zaredom. O odgovornosti, ostavkama, ni govora! Član Glavnog odbora i jedan od osnivača Nove srpske demokratije Nebojša Strugar, optužio je zamjenika predsjednika Nove, Gorana Danilovića, za loš rezultat DF-a na lokalnim izborima u Baru, tražeći njegovu ostavku!
Čitava stvar je u međuvremenu zataškana i „uspješno prevaziđena“, dok dvojica poslanika iste „antirežimske“ grupacije, Vasiljević i Labudović, podržavaju prljavi Đukanovićev deal sa Restisom. Dakle, opozicione partije gubeći dobijaju. Pretvarajući se u parapolitičke entitete koji osim što generišu iliuziju demokratskog pluralizma, postaju preduzeća koja egzistencijalno servisiraju jednu odabranu grupu profesionalnih "antirežimlija“.
Čak i taj prokazani i sa punim pravom omraženi DPS, iako neprekidno pobjeđuje, nelegitimno i uz pomoć zloupotreba, ipak nalazi snage da se mijenja u odeđenoj mjeri, odričući se pojedinih izvikanih funkcionera i gradonačelnika, a čusmo ovih dana da je i premijer opet umoran.
Ali ne i Mandić ili Medojević. Skoro sam čitao jedan zanimljiv istraživački esej o Komunističkoj partiji Kine, još uvijek jednoj od najkrućih i najrigidnijih političkih organizacija u svijetu. Nameće se zaključak da su, sposobnost i konkretan učinak, najbitniji kadrovski kriterijumi, iznad ideoloških i dogmatskih. Prema tome, naša opozicija je danas, nažalost, u svojoj hermetičnoj i apsolutističkoj nomenklaturi, jedna od najzaostalijih političkih struktura, koja ne polaže račune ni sebi ni društvenoj grupi čije interese zastupa i u krajnjem, čijom voljom sjedi tu gdje sjedi.
Imajući to u vidu, jasno je zašto dobro upućeni Zapad i njegovi centri moći, tako dugo i istrajno odbijaju ozbiljnije podržati jednu takvu alternativu.I na kraju, šta ostaje nama? Hoćemo li imati kao društvo minimum intelektualnog poštenja, da izvršimo prijeko potrebni pritisak na osiono i bezobzirno opoziciono vođstvo, koje uporno istrajava na gubitničkim modelima, nekad se čini, kontrolisano gubitničkim?
Negdje je jedan komunistički ideolog rekao: opoziciju (frakciju) najbolje pobjeđuješ ako je kontrolišeš. Dijete komunizma, Đukanović, vrlo dobro je usvojilo ovu pouku.
Bonus video:
