Stav

Transatlantski odnosi nakon 2001.

Novi vid američke spoljnopolitičke akcije nakon 11. septembra 2001, u cilju borbe protiv globalnog terorizma i tzv. otpadničkih zemalja kao glavnih izvora nestabilnosti međunarodne zajednice, doveo je do sklapanja bilateralnih sporazuma SAD sa državama širom svijeta, ne oslanjajući se pri tom na kolektivno djelovanje članica NATO-a
0 komentar(a)
NATO, Foto: Shutterstock
NATO, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 16.06.2014. 09:54h

Nakon terorističkih napada na SAD 11. septembra 2001. godine, svi evroatlantski saveznici solidarisali su se sa predvodnicom NATO-a, izražavajući žaljenje zbog nemilih događaja, nudeći svoju političku i humanitarnu pomoć. NATO je nakon terorističkih napada na SAD ponovo bio na testu. Zemlje članice evroatlantskog saveza su, pored političke i humanitarne pomoći, imale priliku dokazati svoju solidarnost sa SAD i na vojnom planu. Već sjutradan 12. septembra 2001, NATO saveznici su razmatrali mogućnost aktiviranja člana 5. Vašingtonskog ugovora sa ciljem kolektivnog vojnog djelovanja protiv terorističkih organizacija.

Međutim, pitanje terorističkog napada u velikoj mjeri je onemogućavao stvaranje jedinstvenog stava među evroatlantskim saveznicima o poduzimanju kolektivne vojne akcije NATO saveza na osnovu člana 5. Ono što je stvaralo nesuglasice među evroatlantskim saveznicima bio je način interpretacije terorističkih akcija. Tako bi na osnovu člana 5. zemlje članice NATO-a, Turska i Španija, mogle aktivirati Alijansu u borbi sa terorističkim organizacijama na svojoj teritoriji, dok bi se SAD otvorila mogućnost da unilateralno vojno djeluje protiv bilo koje organizacije koja nije bila povezana sa događanjima u Njujorku i Vašingtonu.

Za vrijeme intenzivnih rasprava među evroatlantskim saveznicima, SAD su tražile po svaku cijenu da se aktivira član 5. ako se dokaže da je teroristički napad bio organizovan iz inostranstva.

Međutim, i pored usvojene zajedničke izjave evroatlantskih saveznika koja se odnosi na aktivaciju člana 5. Vašingtonskog ugovora, do definisanja uloge, ciljeva i sredstava NATO u borbi protiv terorizma nije ni došlo. Naprotiv, iako su evropski saveznici iskazali solidarnost sa SAD, najjača globalna supersila ostvarivala je koaliciju sa drugim državama širom svijeta koje su iskazivale spremnost da se bore protiv terorističkih prijetnji.

Tzv. Antiteroristička koalicija otvorila je vrata velikom broju svjetskih država koje u pređašnjem periodu nisu bile predmet američkog nacionalnog interesa, željeći da u novostvorenim uslovima uspostave što bolju saradnju sa SAD. Koalicija je imala, po svemu sudeći, globalni karakter, imajući u vidu da su američku borbu protiv terorizma podržale Kina, Rusija i Indija. Američka unilateralna politička doktrina je svoj odraz imala tokom vojne intervencije u Avganistanu, dok je svoj vrhunac ostvarila tokom vojne akcije na Irak. Međutim, za vojne stratege evroatlantskog saveza američki vojni intervencionizam nije ništa novo. Američka unilateralna vojna akcija, oličena kroz koaliciju zainteresovanih zemalja (Coalition of Willing), bila je poznata i prije usvajanja koncepta kombinovanih združenih snaga posebne namjene.

Primjera radi, za pokretanje vojne intervencije u Iraku 1991. predvođene SAD se nije zahtijevala pomoć i vojni kapaciteti NATO-a, već se za realizaciju vojne akcije koristila vojna snaga i oprema pojedinačnih članica NATO-a kao i nečlanica zainteresovanih za učestvovanje. Razmirice između evroatlantskih saveznika primjetni su bili i tokom vojnih napada NATO-a na BiH i Kosovo. Razloge razmimoilaženja među saveznicima bili su kako političke prirode (problemi oko nadležnosti zapovjednog kadra i izbora ciljeva vojne akcije), tako i zbog izraženih nejednakosti Evrope i Amerike po pitanju vojne opreme, tehnike i oružane snage.

Tokom oružane akcije NATO-a na Kosovu 70% aviona i 80% municije bilo je od strane SAD. Upravo će ogromna američka novčana izdvajanja na usavršavanju naoružanja i stvaranju što efikasnijeg nacionalnog odbrambenog sistema nakon 11. septembra biti kamen spoticanja razvoja evroatlantskog savezništva u novom svjetskom poretku. Propali pokušaji stvaranja funkcionalnog i stabilnog NATO-a koji bi se morao ozbiljnije pozabaviti problemom globalnog terorizma kao glavnog izazova bezbjednosti i stabilnosti u evroatlantskom prostoru, samo su dodatno podsticali administraciju Džordža Buša mlađeg da unilateralno vojno djeluje.

Stiče se utisak da je, nakon terorističkih napada na SAD, NATO postao mehanizam ostvarivanja američkih spoljnopolitičkih ciljeva. U okviru stvaranja antiterorističke koalicije od strane zainteresovanih članica NATO-a, ali i nečlanica koje su na osnovu svoje vojne snage i tehnike bile prijemčive SAD u borbi protiv globalnog terorizma, uviđa se i smjer razvoja budućih evroatlantskih odnosa. S tim u vezi, za vrijeme vojne intervencije u Avganistanu i Iraku, SAD su pokazale evropskim saveznicima da računaju samo na ograničen vid pomoći.

Novi vid američke spoljnopolitičke akcije nakon 11. septembra 2001, u cilju borbe protiv globalnog terorizma i tzv. otpadničkih zemalja kao glavnih izvora nestabilnosti međunarodne zajednice, doveo je do sklapanja bilateralnih sporazuma SAD sa državama širom svijeta, ne oslanjajući se pri tom na kolektivno djelovanje članica NATO-a. Postojanje nesuglasica između evroatlantskih saveznika nakon terorističkih napada na SAD stvorile su zabrinutost ali i poziv na oprez. Ako se želi stvoriti stabilan i funkcionalan NATO koji će biti u mogućnosti da adekvatno odgovori novonastalim bezbjednosnim prijetnjama, potrebno je redefinisati postojeće odnose unutar Saveza i stvoriti novi okvir saradnje.

Preporučujemo za Vas