Riječ na predstavljanju knjige Stipe Šuvara “Historija tragikomika”
Pred nama je knjiga naučnika, mislioca i bivšeg visokog hrvatskog i jugoslovenskog političara Stipe Šuvara (1936-2004) O njegovoj ličnosti najbolje govori njegova knjiga, ali bih volio da naglasim da je Šuvar bio veliki prijatelj Crne Gore i, među onima koji nisu iz Crne Gore, koliko je meni poznato, najbolji poznavalac njene novije istorije, društva, kulture i običaja.
Tekstovi u knjizi objavljivani su do 1994. godine, to jest u vremenu narastanja, produbljivanja i krvavog raspleta jugoslovenske krize. Upravo su ta kriza, njeni uzroci i mogućnosti njenog razrješavanja centralna tema u njima. U prvom dijelu tog prelomnog perioda, Šuvar je na najviši dužnostima u partijskom, a zatim i u državnom rukovodstvu Jugoslavije.
Njegovi intervuji nam iz prve ruke svjedoče o ključnim događajima i o njegovim nastojanjima da se razrješavanje krize usmjeri na razuman kolosijek. U njima vidimo sa koliko energije, intelektualne snage i lične hrabrosti Stipe analizira, predlaže izlaze, a istovremeno opominje i kritikuje one koji smišljeno produbljuju međunacionalne i međurepubličke sukobe gurajući ka krvavom raspletu jugoslovenske drame.
Nacionalni voždovi
U Slobodnoj Dalmaciji u proljeće 1990. Šuvar upozorava da “igrati na kartu nacionalnog mesije i vožda, provincijski i s velikim zakašnjenjem slijediti firerorvske i dučeovske manire... zar to ne bi bilo s onu stranu pameti”.
A za Nedeljnu borbu maja iste godine, pokušavajući da ohrabri, izjavljuje da “Jugoslavija nije razbijena, a vjerujem i da neće biti. Razbijači su u pravilu složna braća, pa je teško reći ko je zaslužniji. No, razbijačko kolo povela je srpskocrnogorska 'anitbirokrastka revolucija'. Htjelo se, i još se hoće, preuređenje čitave Jugoslavije po diktatu sadašnjeg srpskog rukovodstva”. U odgovoru na pitanje iste redakcije da je sve više onih koji Jugoslaviju vide kao zemlju “u kojoj su ljudi bili gušeni i ugnjetavani”, Šuvar britko odgovara - današnji četnici i ustaše ne mogu zatamniti istinu o veličanstvenoj narodnooslobodilačkoj antifašističkoj borbi. Za Tita kaže da “on ostaje velikan u našoj i svjetskoj istoriji” i pored toga što je odgovoran za neke greške i propuste u prošlosti.
Jugoslavija se sa Titom tri i po decenije razvijala i živjela u miru. Desetine i desetine svjetskih državnika i drugih ličnosti različitih političkih uvjerenja visoko su cijenili Tita - kaže Šuvar. Tome dodaje da je desetak godina poslije Titove smrti, vlasnik i direktor Fijata Anjeli na jednom predavanju studentima iz desetina zemalja svijeta na Sorboni, rekao “da je Tito bio bolji državnik nego što je Jugoslavija zaslužila”.
Smjena vlasti u Crnoj Gori
Avgusta 1994. u vezi sa smjenom crnogorskog rukovodstva na pitanje podgoričkog Monitora da li je “tada federalni vrh, radi mira sa Miloševićem, prosto predao ili izdao crnogorsko rukovodstvo”, odgovara da se “u biti u federalnom rukovodstvu nije moglo ništa odlučivati, jer se o svemu odlučivalo u republikama”. Kazao je da je tada u saopštenju Predsjedništva CK SKJ, na njegovo insistiranje ušla ocjena da se radi o puču. Odmah poslije toga, partijsko rukovodstvo Srbije i novopostavljeno Vojvodine tražili su njegovu smjenu, a u Crnoj Gori je stavljen na optuženičku klupu i povedena je neviđena hajka protiv njega. Na pitanje, koje mu je inače postavljano i u drugim intervjuima, zašto nije izvršio obećanje da će na rukovodstvu SKJ otvoreno reći “popu pop, a bobu bob”, Stipe odgovara da je za sjednicu Predsjedništva pripremio referat u kome je to napisao. Većinog glasova Predsjedništvo je odbacilo taj referat, pa ga je morao zamijeniti.
U istom intervjuu, Šuvar kaže: “A da Crna Gora nije poklekla pred politikom koja je diktirana iz Beograda u ime ugroženosti Srbije i srpstva, a hranjena stanjem na Kosovu, možda čak ne bi ni došlo do raspada Jugoslavije”. Slažući se sa datom uslovnom ocjenom, iznio bih svoje mišljenje, kao učesnik tih događaja, zašto se Crna Gora nije mogla odbraniti od velikosrpske najezde.
Najprije zato što je ostala takoreći sama, jer savezno državno i političko rukovodstvo nije uspjelo obuzdati Miloševića u naumu razbijanja Jugoslavije, a za to mu je trebala kontrola nad Crnom Gorom.
Drugo, zato što je Milošević još prije oktobarskog mitinga u Titogradu stavio pod kontrolu vrh JNA s kojim se zbližio na unitarizmu. Zbog toga je, kako i sam Šuvar kaže, JNA kasnije završila kao antijugoslovenska i antinarodna. “Na njenom se primjeru zgusnula Historija tragikomika na tlu Jugoslavije”. Uprkos tome što većina stalnog sastava JNA i mladi vojnici nijesu željeli da budu zloupotrijebljeni za međunacionalne sukobe.
I treće, najvažnije, rukovodstvo Crne Gore je izgubilo većinsku podršku građana koji su vješto izmanipulisani i prevareni propagandom o navodnoj borbi Miloševića za Jugoslaviju i socijalizam. Istovremeno, nezapamćenom medijskom agresijom rukovodstvo je, sem rijetkih Miloševićevih sljedbenika, bilo demonizovano kvalifikacijama da neće da vidi probleme Srba i Crnogoraca na Kosovu i da zabija nož u leđa Srbiji.
Da je u tako uzavreloj situaciji upotrijebljena sila, ne bi se prošlo bez žrtava. Treba se samo prisjetiti pucnjave iz više stotina cijevi od strane učesnika mitinga 11. januara kada im je saopšteno da su rukovodstva podnijela ostavke. To oružje nije poneseno prije svega da bi se slavilo.
Rukovodstvo Republike je smatralo da ne bi bilo moralno dopustiva upotreba sile protiv sopstvenog stanovništva koje je vješto i beskrupulozno izmanipulisano. A u političkom smislu, što se mene tiče, upotreba sile bila bi štetna i ne bi promijenila definitivan ishod, sem na gore. Da je pala i jedna žrtva, ko zna gdje bi im bio kraj. A onda bi se stvorila atmosfera za novu “Podgoričku skupštinu” i definitivno utapanje Crne Gore u Srbiju.
Glas razuma
Poslije smjene sa najviše državne funkcije, Šuvar se vraća u Zagreb i još otvorenije nastavlja borbu protiv “nacionalističke kontrarevolucije” koju su neki bili krstili kao antibirokratsku revoluciju. Sada njegova sloboda u borbi mišljenja nije ograničena obzirima članstva u rukovodstvu.
U avgustu 1991. za zagrebački Vjesnik, u predvečerje međunacionalnog rata, ne bi li odvratio od bezumnih nauma, Šuvar upozorava da “rat nikome ne bi mogao osigurati nove granice. Bio bi dug, krvav, bez stvarnog pobjednika. Ostala bi zgarišta, mnogi grobovi i obnovljene mržnje”. Podsjeća da su “sve ratove izazivali i počinjali razni luđaci, bolesnici i nezreli i neodgovorni ljudi kojima je uspijevalo prodobijati i nahuškati većinu”. Gluvi za njegova suštinska upozorenja, nijesu mu zaboravili kako je okarakterisao izazivače rata. Poslije toga bio je izložen stalnoj životnoj opasnosti. Napadan je povređivan, napadnuta je i njegova supruga, a djeca izložena šikaniranju.
Pitanje za XXI vijek
Svih ratnih godina a i kasnije, poslije prestanka ratnih dejstava, Stipe djeluje s nevjerovatnom energijom, kao da ima više života. Predaje tri predmeta na fakultetu, piše, daje intervjue, pokreće i uređuje časopis Hrvatska ljevica, a kasnije osniva i političku partiju hrvatske ljevice. Putuje i pokušava da uspostavlja pokidane mostove urušene ratnim bezumljem.
U intervjuima i autorskim tekstovima objavljenim u periodu od 1994. do 2004, Šuvar daje duboku kritičku analizu perioda jugoslovenskog socijalizma, analizu iskustava socijalizma u svijetu i iskustava evropske socijaldemokratije. Kritički analizira i tranzicioni period zemalja nastalih na tlu Jugoslavije. Podvrgava naučnoj analizi savremeni globalni profitni kapitalizam.
Podsjeća da je naš socijalizam nastao u nerazvijenoj agrarnoj zemlji, kao što je to bio slučaji sa većinom drugih zemalja koje su se smatrale socijalističkim. Tako je preuranjeni socijalizam zamijenio nerazvijeni kapitalizam. Takav socijalizam, kako kaže Šuvar, “u kratkom vremenu nije mogao ni dostići ni prestići kapitalizam ni u tehnologiji ni u proizvodnosti, ni u ponudi i potrošnji dobara”. U istorijskom smislu naš se socijalizam zato “istrošio” na zadacima koji su bili u znaku nadoknađivanja industrijalizacije, tj. obavljanja onog što nije prethodino učinio sam kapitalizam.
Šuvar naglašava da je i pored toga naš socijalizam i u kratkom periodu od nekoliko decenija ostvario do tada nezamislivo brz društveno-ekonomski, kulturni i socijalni razvoj. Jugoslavija je dugo bila zemlja sa najvišom ili jednom od najviših stopa rasta ekonomije u Evropi i svijetu. Da ovdje podsjetim da je Crna Gora imala još višu stopu rata od jugoslovenskog prosjeka, pa smo sa 30% jugoslovenskog prosjeka nakon II svjetskog rata došli do preko 75% i po nivou razvoja pretekli Makedoniju i BiH već krajem 70-ih.
U analizi tranzicionog perioda navodi da su vrijednosti socijalizma od 1990. stavljene ad acta, da se prešlo “iz socijalizma nerazvijenosti u kapitalizam, nerazvijenosti”. Za desetak godina u zemljama nastalim na tlu Jugoslavije ugasilo se tri miliona radnih mjesta, pao je društveni prozvod, kaže Šuvar. A po podacima Medium galupa iz 2010. sve zemlje bivše Jugoslavije imale su BDP niži od nekoliko procenata (Makedonija), do jedne ili više desetina procenata kod drugih nego 1989.
Šuvar je čvrsto na stanovištu da je raspad Jugoslavije bio istorijski retrogradan proces, što ne znači da očekuje njeno uskrsnuće ili da se za to zalaže. Uviđa da neke ideje za koje se zalagao bespovratno pripadaju prošlosti.
Uprkos porazu prakse socijalizma, ne znači da su socijalizam i komunizam kao ideja poraženi. “Komunizam kao društveno uređenje do sada nigdje nije ostvaren, a što ne znači da se u budućnosti neće pojaviti ljudsko društvo na načelima komunizma”, podvlači Šuvar. On ostaje marksist, marksist savremene epohe, epohe informatičke i bio-genetičke revolucije. Čovječanstvo se, po njemu, “mora mijenjati, jer ekonomija profita vodi uništenju globusa kroz neracionalno trošenje prirodnih resusra”, a istovremeno “većinu čovječanstva ostavlja trajno siromašnom”.
Svjetska finansijska kriza iz 2008, izazvana nekontrolisanom pohlepom finansijskog kapitala, otvorila je pitanje da li kapitalizam ima mehanizme da izbjegne krize i kako ih rješavati ako se dešavaju. U traženju odgovora vraćaju se i Marskovoj kritici kapitalizma. Na Zapadu ponovo objavljuju Marksa i to u milionskim tiražima. Dobija na aktuelnosti i Šuvarova analiza i kritika globalnog kapitalizma i njegov stav da pred čovječanstvom ostaje izbor između “vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma i komunizma”. Ili možda, dodao bih, nečega trećeg, što će približiti dobre strane i jednog i drugog sistema. To je pitanje XXI vijeka.
Zahvaljujući Miri Šuvar, kao priređivaču i izdavaču, dragocjenu knjigu Historija tragokomika njenog pokojnog supruga možemo predstaviti i preporučiti crnogorskoj javnosti. Knjiga će nam pomoći da bolje razumijemo vrijeme i društvo u kome smo živjeli i procese koji se odvijaju pred našim očima. Mlađi i radoznali, a osobito oni koji se bave naukama o društvu i društvenom i političkom praksom, naći će u knjizi mnoge podsticaje i upute kako da se na djelatan način uključe u procese razvoja društva i nauka o društvu.
U svakom vremenu “udar nađe iskru u kamenu”, a život i djelo Stipe Šuvara inspirativan je primjer za to. Ostavio nam je iskre koje će možda punije zasijati u budućnosti.
Bonus video:
