NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Boginja je živa!

Dok je naša fantazija ograničena na REM fazu Južne Slavije, a bratstvo i jedinstvo osakaćeni nacionalizmom, ostaje nam da živimo od istorije
15 komentar(a)
Rime, novina, Foto: Keystone/Getty images
Rime, novina, Foto: Keystone/Getty images
Ažurirano: 13.06.2014. 07:41h

Pohranjena Zlatna Boginja Žila Rimea iz 1930. godine, koju su prvi podigli Urugvajci, od sinoć je ponovo živa. Posljednje utočište svjetske ljevice, Južna Amerika, ugostiće 32 nacije i globusu darivati novog šampiona. Da se ljevica nije ugasila, svjedoče protesti širom Brazila, koje su organizovale sindikalne organizacije ove predivne zemlje, Edena za fudbal, kafu i lijepe žene. Znaju „karioke“ da je organizacija svjetskog prvenstva preskupa i da to njihovoj zemlji nije ekonomski isplativo. Ali proradilo je i ono kolektivno nesvjesno kod Brazilaca; prosto su osjetili da jedna neokonzervativna (namjerno ću izbjeći termin - neoliberalna) kapitalističko-predatorska asocijacija, kao što je Fifa, novcem usmrćuje njihovu svetu igru. Frustracije ih, ipak, neće udaljiti od njihove reprezentacije, ali su nedvosmisleno pokazali građansku neposlušnost, poručujući - mi volimo Brazil, ali nećemo dozvoliti političarima i Fifi da nas pljačkaju. Ovo ne bi bilo moguće u Crnoj Gori, jer bi “laž, dvije” odmah izvijestile o terorističkom napadu državnih neprijatelja. Srećom, nama Crnogorcima usud ili kosmička greška podariše DPS i ugušiše sindikate, pa nijesmo toliko moćni da organizujemo ili bojkotujemo Mundijal.

Ironiju na stranu, čeka nas mjesec dana hornbijevske groznice. Da ne bijaše rata, sada bi mi (zaljubljenici u SFRJ), imali srce veličine Azije i zajedno na terenu ostrašćeno gledali i bodrili: Subotića, Modrića, Džeka i Jovetića. Ovako, dok je naša fantazija ograničena na REM fazu Južne Slavije, a bratsvo i jedinstvo osakaćeni nacionalizmom, ostaje nam da živimo od istorije. Sjetite se samo nadahnuća koje je krasilo Jugoslovene kada su ispraćali svoje sportske idole na najveću fudbalsku smotru. Ako zaobiđemo autentičnu ekipu Jakšića i Tirnanića, koju je Dragan Bjelogrlić bezmalo predstavio kao reprezentaciju Srbije na prvom svjetskom prvenstvu, u pokušaju filma „Montevideo, Bog te video“, vidjećemo da je Jugoslavija nakon Drugog svjetskog rata uvijek na Mundijale odlazila kao jedan od potajnih favorita. Oni koji se malo bolje razumiju u fudbal, kažu da se na ovim prostorima nikad neće sastaviti bolja reprezentacija od one iz Švajcarske 1954. godine. Bila je to čuvena jedanaestorka: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Milutinović, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec. Ali nijesu imali sreće. Kao crna Dalija pratila ih je Njemačka. I tada i četiri godine kasnije u Švedskoj, panceri su bili kobni za “evropske Brazilce”, zaustavivši ih u četvrfinalu. Osveta je stigla tek u Čileu, 1962. godine, kada je Petar Radaković postigao istorijski gol i Njemce poslao kući, a Jugoslaviju lansirao u polufinale. Na tom prvenstvu Jugosalvija je bila četvrta, a Jerković najbolji strijelac šampionata. Bio je to najbolji plasman naše reprezentacije nakon Urugvaja, i ujedno posljednja borba za medalju.

Generacije srednjeg doba sjetiće se i Njemačke 1974, kada su na prvim kolor televizorima u izlozima socrealističkih salona, pratili Jugoslaviju koja je imala pravi drim tim sa Džajićem, Šurjakom, Oblakom, Popivodom, Bajevićem i Katalinskim. Ova ekipa ostaće upamćena po rekordnoj pobjedi od čak 9 prema 0 nad Zairom (jedino je Mađarska postigla gol više na jednoj utakmici, ali i na istoj primila 1). Međutim, nesrećan poraz od Njemačke 2 : 0, i loša igra protiv Poljaka i Šveđana, udaljili su plave od svjetske medalje. Sramotu iz Španije 1982. godine, aferu sa kopačkama i Zajecov penal ne bi trebalo komentarisati, već odmah preći na Italiju 1990. Ovo prvenstvo, bilo je kao posljednja nada pred rekvijem za Jugoslaviju. Nikad jači timski, nikad veći broj bisera u ekipi popunjenoj zlatnim Čileancima i nikad više zajedno - Dejo “genije”, Piksi, Pančev, Šuker i ostala momčad, što bi rekli braća Hrvati, imali su šansu koja se rijetko pruža. Ko zna što bi se desilo da smo prošli Argentnce na penale u četvrtfinalu - rekli su mnogi. Ivković je uspio da „skine“ jedanaesterac Maradoni, a Savićević da promaši skoro prazan gol. Kao što jugonostalgičari tvrde da bi Jugoslavija opstala da je Ante Marković ostao premijer, onda bi isto tako ljubitelji sporta mogli braniti tezu, da je opstanak Jugoslaivje zavisio od osvajanja ovog svjetskog prvenstva. Ali takav je život… i fudbal. Nikad ne znaš odakle ti prijeti klizeći start ili eliminacija.

Na koncu, smrću Jugoslavije, nije umro fudbal. Četiri ex jugoslovenska polutana sjedjeće kući, dok će dva braniti čast južnog slovenstva. Negdje u tminama naših prodanih duša tinjaće nada, da ćemo sahraniti dvije životne filozofije “Za dom spremni” i “Sprem’te se spremt’e”, a onda nekad ponovo navijati za Jugoslaviju.

Srećno Hrvatska! Srećno Bosna i Hercegovina! I ne zaboravite - Smrt fašizmu, sloboda narodu!