Mi sutra više nismo ovdjeee….“, viče zagrcnuti, pijani mladić. Muzika trešti iz automobila parkiranih oko škole, dok drugi kruže, podižući oblike prašine. Oni mlađi slave uz moto „Devet godina - kontra svemu“, a očigledan uzor su im navijačke skupine i maskirani vandali. Prošle godine su pored jedne škole kombijem donijeli šank, stolice i suncobrane, pa uz alkohol i preglasnu muziku smjesta školu pretvorili u plažni bar. A zašto i ne bi, kad pored mnogih crnogorskih škola nesmetano rade lanci kafića i kladionica, jer kod nas odavno niko ne gleda novcu „u zube“.
I ove godine su mali i veliki maturanti širom Crne Gore uobičajeno slavili završetak škole, ubijeđeni, kao i mnogi prije njih, da će naredni period biti pravolinijsko putovanje u nešto mnogo bolje. Ipak, način i oblici tih slavlja posljednjih godina sve više idu u zabrinjavajućem smjeru. Uz nepisano načelo „poslije nas - potop“, obavezno je biti pijan, bahat i nasilan. „Normalno“ je unijeti što više alkohola u škole i velikodušno ponuditi profesore da se zajedno popije.
Sve je manje nastavnika koji su spremni da posreduju i kontrolišu ove „proslave“, jer niko ne zna šta ga čeka među razularenom omladinom, koju pod dejstvom alkohola teško prepoznaju. Radije nastoje da sve ono što nisu pokazali na časovima zabašure „drugarstvom“ i navodnim razumijevanjem „mladosti“. Uostalom, mnogi crnogorski nastavnici su već na časovima naučili da „gutaju“ uvrede i provokacije. Ni uprave ni školski policajci se baš ne lome da reaguju, kad ukupno okruženje nije s raskida da „đeca malo proslave“.
„Nemojte da ste koga udarili slučajno, da nas o crnome jadu ne zabave“, kaže mlađi policajac, dok divljaju podgorički osnovci. I sasvim ispravno upozorava kolege, jer policijska batina nikoga suštinski ne popravlja, a mediji bi odmah, opet s pravom, „razapeli“ policajca. Uostalom, i kaznene mjere su u školskom zakonodavstvu odavno liberalizovane. Tako i treba da bude, jer je najgore od svega isključiti učenika iz škole i prepustiti ga zanatu ulice. Mnogo je bolje razvijati sistem sankcija u obliku korisnog rada u zajednici, ali nama nikad nije na prvom mjestu reforma nego forma. Zato uvijek imamo sjana stanja u akcionim planovima, a haos na terenu.
Način ponašanja učenika prema školi svojevrsni je lakmus-papir odnosa prema državi, i obrnuto. Jedan komentator „akcija“ podgoričkih „mlaturanata“ rezignirano zaključuje: „Ko zna koliko su im kvalitetni ti profesori; malo puberteta, nezdravih medija, nevaspitanja i - dobijaš ovakve divljane. Došlo je vrijeme da nije bezbijedno poslati dijete u školu“. Kao dio sistema, škola je za mlade očigledno „trula“ i ne zavređuje poštovanje. Pošto su u međuvremenu saznali da im za uspjeh u životu baš i nisu potrebni naporan rad i učenje, mladi znaju da im valja krenuti drugim stazama. A kakve su one, najbolje ilustruje detalj da mladež neke partije nikada ne demolira i jako poštuje prostorije svoje stranke.
Maloljetnici koji su divljali u podgoričkom parku su sasvim ispravno smatrali da novinari ne bi smjeli da objave fotografije na kojima im se vide lica. Po uobičajenoj društvenoj praksi, taj dio svojih demokratskih prava su savladali, ali lekciju odgovornosti i čuvanja drugih od sebe nisu savladali. Uostalom, za to su imali baš dovoljno primjera u ukupnom društvenom okruženju.
Zato crnogorski maturanti ne brinu šta će ostaviti za sobom, niti da li njihova škola i nastavnici još nekom treba da posluže. Kod nas je, naime, normalno da i kad se radujemo i kad brinemo - sve polomimo i ponekog istučemo. Stoga nema nikakve suštinske razlike između onoga što su uradili zagorički momci u KBC-u i onoga što pojedini učenici rade u svojim školama. I jedni i drugi jasno stavljaju do znanja koliko poštuju institucije iza kojih bi trebalo da stoji snaga države. Naravno, ne snaga koja bije, već snaga autoriteta i povjerenja.
Zato Crna Gora mora što hitnije početi da razmišlja o tome kako da ojača vaspitnu ulogu škole. Ipak, u tome nije na odmet imati na umu jedan američki primjer. Riječ je o reformi jedne škole iz Čikaga, koju su pohađala izuzetno siromašna i problematična djeca. Počelo se sa promjenom direktora i nastavnika, tako da je na kaju projekta ostalo svega troje nastavnika iz prvobitne postave. Svi su imali ugovor na određeno vrijeme kako bi se učenicima pružio najviši mogući kvalitet poučavanja. Oformljen je i tim podrške za učenike prvih razreda, uspostavljena je nulta tolerancija prema nasilju, stigla je i velika donacija Bila Gejtsa kojom su se obezbijedili dobri materijalni uslovi. Ipak, najvažniji problemi se nisu bitno promijenili, jer reforma nije mogla da promijeni okolnosti u kojima su djeca odrastala.
Razumno bi bilo pretpostaviti da bi se i u Crnoj Gori desilo nešto slično. Sve i da promijenimo nastavnike i opremimo škole, društveni uzori ostaju isti, institucije slabe, a povjerenje malo. Drugim riječima, suštinska reforma škole podrazumijeva obnovljene vrijednosti društva i sistem odgovornosti, u prvom redu onih koji drže poluge moći. Tada ne bi bilo ni čuvenog VIP odjeljenja u jednoj crnogorskoj školi, čiji učenici, zahvaljujući roditeljima, smiju što drugi ne smiju.
Bonus video:
