Walk of shame se odnosi na djevojke koje rano izjutra odlaze ka svojim sobama, u istoj odjeći koju su nosile prethodnu noć i u istim štiklama, a dok koračaju ulicama, posmatraju ih poznanici, ili pak stranci. Walk of shame je vrijeme koje traje dok ne stignete u svoj hram privatnosti, a zahtjevno je izraz walk of shame prevesti na naš jezik. Idealan prevod skoro da ne postoji, možda hod srama, ali je teško prevodivo, skoro kao Gorski vijenac. Uvijek tu ima još nečeg osim riječi i slova.
Škrti smo da iznjedrimo nove riječi i složenice za naše mane, osim ukoliko se ne odnose na pripadnike nekih manjina ili ugroženih grupa.
Nije rijetko da u podgorički taksi uđe cura i kaže taksisti da se neko vrijeme ne okreće, dok se ona ne presvuče. Mijenja se maska, iz torbice se vadi oskudnija garderoba, ona što nije primjerena da roditelji vide u takve krpice njihovo čedo izlazi u noćni provod međ' vukove. To je obrnut princip Walk of shame, neka crnogorska tradicionalna transformacija, ili kamuflaža. Noćna i dnevna krema.
Pri povratku iz noćnog provoda nije ni bitno da li će se okrenuti taksista. Što i ako vidi? Ništa strašno. Ona pjeva za sebe „I da me udariš pred svima ne bi boljelo“. Bitno je da postoji ideja očuvanja tradicije, ostalo su sitnice. Takođe, važno je doći prije zore, tad već „nema smisla“.
Zora sve ljude ujedinjuje. Prvo naravno, ujedinjuje sve Crnogorce. Zatim, ujedinjuje sve kriminalce, jer većina automobila koji su zapaljeni ili odletjeli u raj, bilo je baš u zoru. Najviše ubistava dogodilo se u zoru, a tijelo je čekalo par sati da ga neki inspektor oiviči kredom. Zora je omiljeno doba za kriminalce, inspirativno djeluje na njih promjena noći u dan.
Išao sam ka Starom Aerodromu jedne noći, tačno pred zoru sam se vraćao kući. Na mostu iznad Karvera bio je parkiran reno 5, a na haubu se popeo „lik“ sa fantomkom i maže nekim jarcem bilbord. Užurbanim pokretima se trudi da se faca političara na bilbordu što bolje zamaže, i žuri kao da će se kad svane skameniti, kao da je jedan od likova iz fenomenalnog crtanog Gargoyles.
Zaustavio sam se i pogledao „lika“ sa fantomkom, ali on „ništa“. Pečatno je gledao u mene, a sudeći po tome da se fantomka u dijelu kod usta nije pomjerala, nije bio previše zadihan, vjerovatno nije bilo previše šansi da ga uhvate, nije mu srce zalupalo od straha, osim od mazanja, da ne kažem krečenja, jer tako vrijeđam molere. Nedaleko odatle primijetio sam da su stubovi za rasvjetu na bulevarima izlijepljeni posterima skroz do vrha. Nikad političke kampanje nisu išle toliko daleko i agresivno uništavale izgled grada.
I to je prava crnogorska majska zora 2014. godine. Presvlačenje u taksiju, mazanje faca na bilbordima, divljanje bulevarima, tuče u radnjama brze hrane, „davanje“ lopovske kolegi sa fantomkom nebi li se što visočije zalijepio poster na stubu, da bi ga suparnička ekipa što teže skinula. Srećan 21. maj!
Danju je sve drugačije. Na semaforima umjesto Roma koji prose ili nude pranje stakala, djevojke nude promo materijale. Idu redom do prozora i nude. Samo djevojke. Isprva sam pomislio da se snima reklama za neku car-wash agenciju, ali ne, Crnogorke stoje na raskrsnici i dijele uz osmijeh letke. I zašto samo cure nude svoju partijsku ljepotu, gdje je tu ravnopravnost, gdje je protest zbog stavljanja ženske ljepote u službu politike? Bilbordima dominiraju muškarci, a žene šetaju između vrelih hauba i nude letke kroz prozore.
Zato sam najviše ponosan na hod mečeta koje je iz šume sišlo na asfalt. Zahvalan sam osobi koja ga je fotografisala jer je u opštem predizbornom ludilu uljepšala dan mnogim ljudima. Životinja hoda ponosno, i nadam se da se već vratila u šumu prije nego li je neki „čovjek“ sveže sajlom za kamion i vuče po asfaltu ili pušti na vezanu životinju pitove i to sve naravno snimi, da ima da gleda, da se sam sebi divi.
Zato, navijam za životinje!
Bonus video:
