Stav

Šansa za ujedinjenje

Spoljni dug države Crne Gore iznosi 2 milijarde i 400 miliona eura, uključujući i 400 miliona krajnje sumnjivih državnih garancija! U Crnoj Gori je nezaposleno 34.000 stanovnika, prosječna zarada iznosi nešto preko 450 eura, a cijena potrošačke korpe gotovo je duplo veća. Isplati li se Vladi da ove činjenice unosi u predizborni diskurs?
56 pregleda 17 komentar(a)
Pawel Kuczynsky, Foto: Pawel Kuczynsky, buzzly.fr
Pawel Kuczynsky, Foto: Pawel Kuczynsky, buzzly.fr
Ažurirano: 23.05.2014. 08:01h

Monstruozna propagandna industrija „Demokratske“ partije socijalista, stvorila je u Crnoj Gori atmosferu ugroženosti države od strane opozicionih stranaka. Vještom manipulacijom i demagogijom, DPS se u toku predizborne kampanje predstavio kao jedini zaštitnik tekovina 21. maja. Ovakav politički inženjering, produkuje kod građana psihopatološki efekat, u kom se pojedinac, ili grupa (u ovom slučaju Crnogorci i nacionalne manjine), vežu za autoritet vlasti, jer im se kroz medijsko trovanje serviraju informacije o ugroženosti Crne Gore.

Vjerovatno su u pitanju ostaci stare škole. To je isto radio i Slobodan Milošević u toku svoje, kako kaže Frensis Fukujama, polufašističke diktature. Umetanje pitanja državnosti, i kreiranje fiktivnog orvelovskog neprijatelja, DPS je uvijek forsirao kada osjeti strah za svoj opstanak. Devedesetih godina prošlog vijeka, njihov lider Đukanović nije pričao o zatvaranju ekonomskih giganata, uništenju pomorske flote i turizma i hiperinflaciji, već o ugroženosti SR Jugoslavije od Hrvata i Bošnjaka. Jurišao je na Dubrovnik i dobio fobiju od šaha. Tada su liberali Slavka Perovića, socijaldemokrate Žarka Rakčevića, slobodni pojedinci iz Matice crnogorske i PEN centra bili okarakterisani kao “neprijateljii države”. Pristalice Liberalnog saveza Crne Gore, koji su prvi nakon 1918. javno istakli crnogorski krstaš barjak sa inicijalima “H I” (Nikola prvi), tadašnja zvanična propaganda nazivala je ustašama i rušiteljima poretka (govorilo se da je “H I” skraćenica od Hrvatska I). Danas totalitarna matrica funkcioniše istovjetno, samo što je ambijent malo drugačiji, jer pored Pobjede i fortifikacijskog RTCG-a, imate zloglasni Pink minut-dva. DPSS-ovci su, dakle, prešli put - od kosovskih Obilića (sjetite se samo fotografije oduševljenog Đukanovića sa Gazimestana, pored čika Slobe), do crnogorskih Hektora, koji ginu pod zidinama Troje.

Efikasnost ove vrste propagande, ukazuje na jednu od glavnih odlika glasačke mase u Crnoj Gori. Usljed dvadesetpetogodišnje vladavine, DPS je uspio da promijeni istoriju i masama ponudi novu prošlost. Sadašnji sljedbenici njihove ideologije, ne vjeruju da je njihova partija bila ratna i da su baš oni bili ti, koji su bili protiv nezavisnosti Crne Gore. Sve ovo podsjeća na staljinističku praksu uništavanja trockista. Uvijek kada se razmišlja o propagandi DPS-a i nasijedanju mase na istu, treba se sjetiti riječi Hane Arent: “One (mase) ne vjeruju ni u šta očigledno, u realnost sopstvenog iskustva; one ne vjeruju svojim očima ni svojim ušima, već samo svojoj mašti, koja je spremna da se podvede za bilo čim što je univerzalno i iznutra konzistentno… Totalitarna propaganda uspješna je zahvaljujući bjekstvu iz realnosti u fikciju, iz slučajnosti u konzistentnost”.

A što je današnja realnost u našoj zemlji? Spoljni dug države Crne Gore iznosi 2 milijarde i 400 miliona eura, uključujući i 400 miliona krajnje sumnjivih državnih garancija! U Crnoj Gori je nezaposleno 34.000 stanovnika, prosječna zarada iznosi nešto preko 450 eura, a cijena potrošačke korpe gotovo je duplo veća. Isplati li se Vladi da ove činjenice unosi u predizborni diskurs? Zar nije lakše iskoristiti nezavršen proces političke emancipacije crnogorskog glasačkog tkiva, pa prosječnog birača natjerati da razmišlja o zastavi, nego o načinu da se prehrani. Kauzalitet takvog procesa je taj, da je država i dalje Nad-Ja u odnosu na Ja.

Nije DPS samo svojom propagandom omalovažio inteligenciju crnogorskih građana. Uradio je to i izborom liste za Podgoricu. Ipak, najžešći i najprimitivniji napadi bili su usmjereni na lidera crnogorske opozicije. Vjerovatno im smeta pomirenje i prevazilaženje podjela, najava odlučne borbe za pravnu državu, a protiv organizovanog kriminala i korupcije, jer im takav diskurs ugrožava apanaže. Nijesu njima toliko bitni ni Mandić, ni Medojević, ni Bulatović, ni Milić, ni Pajović. Njih najviše bole riječi Miodraga Lekića, jer znaju što je govorio devedesetih godina. Eto zašto je Forum 2010 podržao njegovu listu. Dok je Đukanović slijedio ideološke trase svog mentora, Lekić je 1993. prilikom proglašenja Cetinja za Prijestonicu u pozdravnom govoru istakao: “Za mene je, kao i za svakog Crnogorca, Cetinje, prevashodno, duhovna kategorija. Dao bih sebi za pravo, da pomenem poruku pjesnika, koji kaže: Kada se vode zamute, idi ka izvoru! Crna Gora se vraća svom izvoru: nacionalnom, crnogorskom, državnom, ali ne vraća se samo prošlosti, nego se vraća i duhu jugoslovenstva, u najčistijem smislu te riječi, i vraća se duhu evropskog.” U intervjuu za RTCG iste te godine, Lekić je na pitanje novinara o “zluradom” tumačenju crnogorske diplomatije u tom trenutku, izjavio: “Nas u Crnoj Gori Jugoslavija jedino interesuje ukoliko je ona federalna, ukoliko je demokratska, ali ne ukoliko neko namjerava i planira da svodi Crnu Goru na neki region, koji ne bi trebao da ima dimenziju državnosti. Državnost Crne Gore nije osvojena sad u metežu raspada bivše Jugoslavije, nego je državnost Crne Gore nešto što postoji vjekovima, nešto što je tekovina i što je nama dužnost da nastavimo.” Da li neko ko je imao ovakve stavove u toku najtamnijeg perioda moderne crnogorske istorije, može biti državni neprijatelj?

Građani Podgorice imaju istorijsku šansu da 25. maja demokratizuju Crnu Goru. Podgorica je opozicioni grad, i tako treba da ostane. Ne smije se nasijedati na prljavi i totalitarni AGITPROP vladajuće stranke o ugroženosti Crne Gore, i na teze pojedinih “intelektualaca”, koji su moguću saradnju SDP-a i DF-a okarakterisali kao “pogibeljnu po državu”. U Podgorici, Crna Gora ima šansu da se ujedini, i da raskine sa atomizacijom crnogorskog društva na nacionalna geta. U suprotnom, Đukanović, kao nekada Huan Peron za Argentince, može da istakne da je crnogorskim građanima “dovoljno dati hranu, posao i zakone koji će uslijediti i držati ih pod kontrolom!”

Podgorice, ti si grad Budućnosti!