Refren

Svaki čas pjevušite neki refren. Pod tušem, primijetili ste, nema pjesme i refrena koji vam ne idu kako treba...

Neke pojave i stvari u Crnoj Gori stalno se ponavljaju. Kao zarazan refren. Ali, uprkos tome, i zaboravljen. Svaki put smo svi iznova začuđeni. A to nije baš afirmativna informacija o nama, ovdašnjima.

Za nama su toliki refreni, kao poslije trideset godina jednog prevarantskog i uzaludnog festivala. Refren o Evropi, refren o NATO, pa onaj o boljem životu (prerađen u više hitova), pa o Crnoj Gori (iz svih uglova), refren o ekonomskom tigru, koji je zamijenio refren o svjetskoj krizi, refren o ljutom boju protiv korupcije i kriminala... Taj refren je poslije svake javne egzekucije još živahniji.

Sve goli reciklirani refreni.

Kao da je proizvodnja refrena zamijenila stvarnost samu. Ovdje se politika odavno ukazuje baš kao puko lansiranje novih i jednako besmislenih refrena.

U društvu koje je oboljelo od nesolidnosti to se ukazuje na svakom koraku i to, na žalost, i na tragične načine. Priučeni organizatori ljetnjih zabava za turiste moraju biti problem države. I taj, tako crnogorski način: da se sve može... Važna je samo dobra volje i - prava poznanstva. Još jedan od naših paklenih refrena: Kumara sve može završit. Zato nam je svo ovakvo kako je. Ipak je sve ovo preskup (u svakom smislu) i prebukvalan način da se promoviše koncept Divlje ljepote.

I to, sve te ljetnje, jezivo besmislene smrti kao da postaju nešto na što se ljudi navikavaju. Zanimanje ne ide dalje od predviđanja hoće li danas danak uzeti more ili planina, jezero ili rijeka... Odnosno, uvijek i jedino, naša tragična nesolidnost kao društva.

U kakvom ludilu od stvarnosti živimo najbolje ilustruju detalji na koje smo već postali imuni, na koje smo sasvim oguglali kao društvo. Najnoviji slučaj je za nevjericu. Agencija koja je transformisana u režimsku batinu među svoje krajnje sumnjive (odnosno nesumnjivo prorežimske) procedure uvrstila je i inicijativu za smjenu Vanje Ćalović Marković iz njenog Savjeta. Stvar je po već uhodanoj matrici (smjene u Savjetu Javnog servisa i ostalo) i u organizovanoj saradnji sa Skupštinom očas opošljena, ali se, nedugo zatim - ali, vuci nisu htjeli sačekati, oni to nikada ne rade - ispostavilo da je procedura bila nezakonita. Na takav nalaz Upravnog suda čuli smo - da će Agencija kroz mjesec dana prezentirati „ključni dokaz“ da je u pravu... Ovdje bi trebalo kucnuti stotinak znakova uzvika i isto toliko znakova pitanja - o čemu se radi? Kakav naknadni dokaz? Dokaz o čemu... I umjesto da šef Agencije i ostali nakon ovakve blamaže odmah podnesu ostavke - i da ih je stid da izađu među ljude, ovdje se svi ponašaju kao da je sve u redu.

Ono što treba da nas uznemiri - ovakvo (transparentno) protivzakonito činjenje postaje refren, još jedan od opasnih refrena u Crnoj Gori... Ovaj refren je tako zaglušujuće prisutan.

Uzgred - zamislite partiju pokera u kojoj krenete da nosite sa stola jaku ruku, i najavite igračima za stolom - prezentiraću jedan ful u narednih sedam - osam dana... Kakvi bi to pogledi bili. A tek pokreti.

Svi mi smo baš to - igrači koji više nisu ni začuđeni kad glavni igrač nosi ruku za rukom, a da odavno nema - ništa u rukama. A sve pjevajući refren o kartama koje nema, ali će ih jednom imati... Vječiti ful u najavi.

A ovih dana tu je i Bećković, još jedan stari, izanđali i posebno naporan refren. Samo što je to (isti taj Bećković ono što govori danas mislio je i govorio i tada) nekada bio refren koji su rado “pjevušili” Đukanović i njegovi, dok su Bećkovića sa pompom dočekivali da mu uručuju Njegoševu i ostale nagrade. Danas ga sačekuju zapjenušanim saopštenjima, zaprepašteni ko se usudio dovesti ga u Budvu. Sjećanje u DPS-u? To vam je kao snijeg u pustinji. I količinski i konceptualno...