Je li zaista prekarijat “nova opasna klasa” u nastajanju i koliko će mu trebati dok dokaska do svijesti o samome sebi i prepozna svoju potencijalnu snagu, pitam se, nekako s mukom, slušajući pokušaj diskusije u kotorskom Kinu Boka nakon projekcije sjanog dokumentarca “Venecijanski sindrom”. Film počiva na nekoliko šokantnih podataka i nekoliko upletenih priča preostalih stanovnika Venecije o devastirajućim posljedicama kruzing turizma na njihov grad koji živi od onoga što prijeti da ga dokrajči - ponornog apetita masovnog turizma.
Dok je prije samo nekoliko decenija brojala oko 200.000 stanovnika, Venecija danas broji oko 50.000, približno isto koliko i nakon posljednje velike kuge koja je opustošila grad krajem XV vijeka, i približno isto toliko ljudi koliko je, zahvaljujući blagodetima masovnog turizma, posjeti na dnevnom nivou. Procjenjuje se da do 2030. godine u ovom gradu više neće biti domicilnog stanovništva. Fama o gradu poješće sam grad i, možda, preživjeti kao njegova utvara.
Što može šačica preostalih stanovnika učiniti protiv toga? Protiv velikog boga novca kome se, kako jedan od građana ističe, danas moraju klanjati svi? Jesu li svi i sve roba što sve slobodnije cirkuliše tržištem? Može li se jedan grad i njegova muka posmatrati i, posljedično, rješavati kao izolovan problem? Ili možda ipak možemo povući mračne paralele sa sopstvenim stanjem parazitiranja na vlastitoj propasti? Saučesništvom u vlastitoj likvidaciji?
Prekarnost se može odrediti kao nesigurno i nepredvidljivo egzistencijalno stanje koje se iskazuje kroz rasprostranjenost privremenog, povremenog, fleksibilnog rada, bez stabilnog radnog odnosa i socijalne sigurnosti. Osmosatno radno vrijeme, pravo na stalni radni odnos, obavezni sedmični i godišnji odmor, zdravstveno i penziono osiguranje, koji su nekada predstavljali dostignuće države blagostanja i “najbolju propagandu” protiv komunizma, danas se progresivno napuštaju.
Ova, kako je neki kritičari nazivaju “metastazirajuća nesigurnost” pošteđuje samo najmoćnije, što ogromna većina, zapravo - nikad veća većina - nismo. Generacije mladih žive gore i besperspektivnije od svojih roditelja, i to s obje strane nekadašnje gvozdene zavjese, uglavnom uvjereni da je njihova nezavidna pozicija posljedica individualnog neuspjeha i lične (ne)odgovornosti, propuštajući da (nađu vremena da) sagledaju širu sliku i svoje mjesto i (ne)moć u njoj.
Prekarnost je termin koji još sedamdesetih ulazi u upotrebu, a današnju popularnost stiče knjigom Guya Standinga “Prekarijat - nova opasna klasa”, kovanicom koja mapira potencijalni subjekt revolucije XXI vijeka kroz različite klase i brojne kategorije ljudi koje dijele zajedničko iskustvo nesigurnosti i neizvjesnosti, iskustvo uništene radničke solidarnosti u kom je radnik radniku konkurent, a ne saveznik, te konačno i iskustvo sopstvene dehumanizacije kao rezultata prihvatanja pravila igre deregulisanog tržišta i “predatorskog” kapitalizma.
Što preostaje od zajedničkog sjećanja na, iz današnje perspektive gledajući, nedostižan nivo socijalne sigurnosti koju su imali naši roditelji i nešto starije generacije? Jednom osvojena prava lako dobijaju auru prirodnosti, samorazumljivosti i neotuđivosti, što ih čini lakim plijenom retrogradnih tendencija. Ako je ijednu lekciju iz istorije trebalo naučiti, onda je ovo ta, jer se danas vraćamo zahtjevima starijim od naših baka i djedova, a budemo li se nonšalantno odnosili prema onome što je ostalo od naslijeđenih prava, naši će unuci i unuke imati neuporedivo teži zadatak.
Što preostaje od grada pretvorenog u kulisu koja vjerno dočarava reklamne prospekte turističkih agencija? Koji je svoje stanovnike i njihov način života trampio za suvenirnice sa memorabilijama proizvedenim u kineskim svetšopovima? Grada koji se okrenuo protiv sebe rukovodeći se tuđim kratkoročnim interesima koje je za šaku klikera (makar i od Murano stakla) zamijenio za svoje?
Lijep skelet što se bijeli nad valovima, avet što lebdi nad prenamijenjenim prostorima, privatizovanim pjacama, prodatim ili otuđenim domovima. Ali to nije problem jednog grada, jedne zemlje ili onih s jedne strane gvozdene zavjese. Jedan svijet - jedna borba. Sretan nam Prvi maj, dan predaha od rada koji nas (ra)stvara, praznik što je, poput 8. marta, postao nalik rimskim saturnalijama kada su se, u sklopu opšte travestije, robovi mogli ponašati kao slobodni ljudi. Praznujmo ga ne da bismo ostatak godine proveli kao radosniji robovi, već da bi smo makar pokušali osjetiti težinu svojih okova i zamisliti život bez njih.
Bonus video:
