Kada god neko od državnih zvaničnika govori o održivom razvoju, obavezno izjavi da on nema alternativu. Odgovornost za mnoge razvojne propuste smjesta se usmjeri na lokalna rukovodstva (koja je potom hitro prebace na državni nivo). Na primjeru Budve, to bi značilo da je grad ciljano uništio sam sebe, baš kao da ni za jedan gigantski objekat dozvola nije data upravo sa „znavenog“ centralnog nivoa. I kao da ne postoji sasvim jasna partijska povezanost svih upravljačkih struktura u državi i u opštinama. Stari bi rekli: između dva bana, babi gola glava. A rezultati CAMP-a pokazuju da je prostor obalnog područja toliko „ranjen“ da će, ukoliko se realizuje sve što je planirano, na primorju ostati nekih petnaest centimetara plaže po osobi.
I bez CAMP-a, sve je jasno kad se pogleda Prostorni plan, a posebno namjena prostora i indeksi izgrađenosti. Da ima istinske političke volje za održivi razvoj bez alternative, u roku „odmah“ bi se stalo sa neracionalnim trošenjem prostora. Pošto nje nema, u slučaju Budve je već otvorena dilema da li će grad uopšte biti zona za razvoj turizma, ili će biti zona privatnih kuća i stanova za odmor i penzionerske dane. Pošto stanovi i kondo hoteli još uvijek mogu donijeti značajan profit pojedincima, „banovi“ će nastaviti da se još neko vrijeme prepucavaju, dok „baba“ kisne. U međuvremenu, „baba“ će vjerovatno zaraditi ozbiljnu upalu pluća, pa će ostati samo da je dostojanstveno ožale.
Kad jedan grad ili jedna država planira održivu budućnost, to znači da mora usaglasiti svoj ekonomski, ekološki i socijalni razvoj. Konkretno, u ekonomskom smislu, primorje je odavno nadišlo ostale dijelove zemlje, ali se to već „plaća“ zagađenjem, koje prijeti da ugrozi ekonomske vrijednosti. Pare su došle i donijele potrošačke navike i problematične vrijednosti. To se lijepo vidjelo kada su počeli da se krče maslinjaci i betonira obala. Pošto ona, nažalost, nije beskonačna, račun već sada stiže na naplatu.
„Sistem spojenih sudova“ je primorcima donio nove mogućnosti, ali i nova ograničenja. Pošto je primorje usmjereno isključivo na turizam i na gradnju stanova za tržište, nikada mu nije dovoljno kadrova sa nižim stepenom kvalifikacija u tim djelatnostima. Međutim, ti kadrovi se po pravilu ne školuju u lokalnim školama, već mahom dolaze sa strane. Na drugoj strani, ekonomsko blagostanje lokalnog stanovništva utiče na drugačiju obrazovnu tražnju, pa mladi primorci nakon fakulteta kreću ka nekoj drugoj sredini koja pruža odgovarajuće zaposlenje. Za početak, najlakše je do Podgorice, koja je snažnom centralizacijom „usisala“ najveći dio obrazovanjiih građana iz ostatka države. Bez obzira na ideje o Crnoj Gori kao „jednoj kulturnoj adresi“ i spektakle kojima se nastoji zatrpati „praznina koja zveči“, primorski gradovi lagano nestaju. „Prosijavanjem“ njihovog stanovništva i sve manjom asimilatorskom snagom ostatka, nužno nestaje „duh mjesta“, koji inače predstavlja suštinsku nematerijalnu kulturnu vrijednost ove privlačne regije.
Kad „osvoje“ Podgoricu, mladi i obrazovani kreću ka inostranstvu. Uostalom, od posljednjeg popisa se iz države već odselilo pet hiljada mahom visokoobrazovanih ljudi. Zauzvrat, doselilo nam se dosta starijih Iraca, Rusa i manje obrazovanih radnika iz regiona za poslove koje Crnogorci ne vole. Sa novim investicijama, doći će Kinezi, Arapi, Azerbejdžanci... A kakav će u budućnsti biti „duh mjesta“, opet će nam kazati prostorni i urbanistički planovi, skovani po mjeri trenutnog i naravno pojedinačnog interesa.
Da bi naša generacija mogla tako nemilice da „potroši“ primorje, trebalo je da mnoge generacije prije nas žive ritmom oskudice, nastojeći da sa što manje sredstava proizvedu što više, ali tako da ne ugroze sredinu koja ih hrani. Stvorene su pogodnosti za održivost, ali su to iskoristili investitori bez znanja i bez savjesti. Nažalost, ni lokalno stanovništvo nije bilo spremno za novac koji se sručio na viševjekovnu mediteransku umjerenost. Tek neznatan broj lokalnih preduzetnika stvorio je novu vrijednost i ponudio nova radna mjesta, uz očuvanje „duha mjesta“.
Novac vrijedi onoliko koliko smo umješni i odgovorni da ga upotrijebimo, a da pritom ne uništimo ono što nam je omogućilo da ga steknemo. Novac ništa ne znači ako nije udružen sa obrazovanjem, sa preduzetničkim duhom, ali prije svega sa odgovornošću prema opštem interesu. Zato novac može i da uništi, ukoliko ne ide uporedo sa samokontrolom i spremnošću da odgodimo trenutni interes u ime nekog važnijeg cilja.
Slična sudbina, samo zbog različitih razloga, zadesila je i gradove na sjeveru. I taman kad se obradujete opozicionoj pobjedi u Beranama, sustignu vas slavljeničke zastave druge države. Potom vidite da na Fejsbuk profilu jedne mlade osobe u budućoj vlasti stoji pet Putinovih fotografija i maskota ruskog medvjeda, a potom još tri fotografije jednog crkvenog lica. Tek tada shvatate razmjere štete koju je proizvela višedecenijska tranziciona „pravda“, podjele i partijska „centrifuga“.
Sliku upotpunjuje detalj sa jedne budvanske ulice. Nekoliko momaka glasno polemiše, a jedan kaže: „Najgore je što je i naš narod počeo ka' ovi primorci!“ Momče ima na umu sasvim preciznu misao: da svako gleda svoj interes. A da je to normalno i legitimno zdušno ih podržavaju i lokalni i državni „banovi“, guslajući kako „održivi razvoj nema alternativu“.
Bonus video:
