Ulcinjska Maslinada počinje na obodu Varoši i završava podno Mavrijana u uvali Valdanos. Velika je vjerovatnoća da se u ovoj božanstvenoj uvali mogu naći stabla stara i do dvije hiljade godina. Tamo je po svemu sudeći počela sadnja ovog drevnog Maslinjaka i tamo se i dan danas nalaze najrodnije i najkvalitetnije masline. Upravo tamo je u bodljikavu žicu zarobljeno osamnaest i po hiljada viševjekovnih stabala, već trideset i pet godina, bahatošću silnika i ljudskom glupošću.
A tamo se vjekovima razvila prirodna veza čovjeka i masline. Tamo se boravilo i radilo tokom cijele godine, jer naši maslinari znaju jednu tajnu: maslina rađa dahom čovjeka. U najljepšoj Uvali, rođena je naša usmena književnost, lirske pjesme, opjevani moreplovci, junaštvo gusara; tamo su nastale legende o vilama i gusarskom blagu. Mnogo toga je ostalo nezapisano, pa zaboravljeno. Ponešto se pamti i prepričava, sačuvane su neke izreke, kao ona čuvena „maslina je kao majka“... Još u sjećanju žive i neki običaji...
Provjeravao sam sa mlađim prijateljima, na osnovu onoga što ja pamtim, i ostao zatečen kako zaborav briše i ono što nametnuta kolektivizacija nakon Drugog rata nije uspjevala. Pozvao sam u pomoć stare maslinare, i ovo je naša zajednička priča.
Sjećam se kao dijete, oni ko ji su u sezoni berbe poranili i u maslinjak stizali prije ostalih, prvo su sakupljali masline sa puta i staza do svog maslinjaka, da se ne bi zgazilo ni zrno, i ostavljali ih vlasniku u njegovom maslinjaku.
U Maslinadi se znalo šta je čije. Nije bilo ograda i plotova, samo suvomeđe, tamo gdje je trebalo da se premosti neravan teren. Nikada se ništa nije gradilo niti se smjelo graditi u maslinjaku, ni koliba za zaštitu od kiše. Alat je ostavljan u udubljenju neke veće masline.
Naša Maslinada je jedinstvena šuma, prožeta putevima i stazama, kao venama i kapilarima, do svačije masline. Putevi su oduvijek bili svačiji - danas bi se reklo javni - a o njima se staralo Vijeće maslinara (danas bi rekli Udruženje). Oni su angažovali kaldžije, koji su bili više od čuvara („strašniji od žandara“ - veli jedan stari maslinar) i koji su se starali o svemu u maslinjaku. Nisu vodili katastar, ali su poznavali svakog vlasnika, i znali svako stablo. Vlasnika su obavještavali („išli mu doma“) o srušenoj suvomeđi, o nastaloj šteti... O svakoj slomljenoj grani.
Kaldžije su boravile u maslinjaku u tri smjene. Fenjerom je svaku noć obilažena Maslinada, da ko ne ostavi neugašenu vatru, jer maslina gori kao nijedno drugo drvo.
Dok smo skupljali masline sa urednog travnjaka, stariji su nas upozoravali da dižemo pogled prema granama kako slučajno ne bi pokupili tuđe plodove. U Maslinadi se nije vodilo računa čije je tlo ispod masline, već o pravilnoj rezidbi krošnje, pa su se grane često isprepletale. U tom slučaju se sakupljalo „merr e len“ (sakupljaj i ostavljaj, pola-pola, ili po procjeni čija grana je obilnijega roda). Samo, da ni zrno tuđe ne uđe u našu košaru.
Ako bi koja porodica sakupila svoje masline ranije, berači su kao ispomoć prelazili na komšijsko, posuđivali i tovarnu marvu.
Kada bi se oštetila kaldrma ili pristup česmi, to je sanirano novcem prikupljenim od stočara koji su znali tačan datum kada se sitna stoka (koza nikako) a kada krupna, napasa u maslinjaku, a kada nastaje strogi zabran.
Ako to ne bi bilo dovoljno, štete su namirivane „samodoprinosom“ maslinara koji se određivao u zavisnosti od ubrane i samljevene količine maslina tj. ulja. Ko ima više, daje više. Ne pamti se da je bilo zloupotrebe „javnih fondova“. Ako ni to ne bi bilo dovoljno organizovane su mobe. Radili su zajedno: muslimani, katolici, pravoslavci. Maslinari, Ljudi.
Masline su nasljeđivane sa amanetom da se ne prodaju, sem za "ne daj Bože", za, na primjer, dostojanstvenu udaju i opremu šćeri... I tada je prodaja bila uslovna. Ako domaćin dođe do tih para za 1, 2, do 5 godina, maslinada mu se vraćala.
Bilo je, istina, povremenih, ali rijetkih krađa maslina. U Maslinadi su prvim mrakom obustavljani radovi i sve sakupljeno nije se uspijevalo odnijeti u mlin, pa su džakovi ostavljani pored puta. Kada se uoči krađa džakova, maslinari su to rješavali ovako: pratili bi noću koji mlinar prima na meljavu od lopova i diskretno mu poručili da se stvar ne ponovi. Bilo je to dovoljno, jer znao je mlinar da može „ugasiti firmu“ ako bi to bilo objelodanjeno.
Krađe su bile rijetke i zbog drevnog običaja da se Maslinada „raspušta“. Vijeće maslinara bi, u zavisnosti od rodnosti i procjene na terenu, određivalo i javno saopštilo datum kada je svaki građanin mogao da uđe u svačiju maslinadu i da ubere za sebe i porodicu zaostali plod. Ovo je, naravno, važilo za one koji nemaju u posjedu masline i smatralo se velikom sramotom ako bi koji vlasnik, nakon toga datuma, išao da bere u svoj maslinjak.
Bio je to krug koji je svemu davao smisao: vlasnicima sevap, sirotinji hrana za porodicu. A Maslinada, majka hranilica. Za sve.
Bonus video:
