Bili su to jedini semafori u Ulcinju na raskrsnici između Skupšine opštine, Doma zdravlja i Igmanskih zgrada. Decenijama su besprijekorno radili i rutinski mijenjali one svoje tri prepoznatljive boje u crveno-žuto-zelenom ritmu godišnjih doba. Zahvaljujući njima Ulcinj se mogao smatrati gradom u pravom smislu te riječi budući da upravo semafori predstavljaju amblematične pokazatelje modernizacije i urbanog razvoja nekog naseljenog mjesta. Uostalom, kad ste vidjeli semafor u selu?
Prošlog ljeta su semafori još uvijek stajali na istom mjestu gdje sam ih ostavio pretprošle sezone da i dalje rutinski regulišu saobraćaj koji u ljetnjem ulcinjskom špicu zna da bude gust poput sirupa od marelice. Zato je moje iznenađenje bilo još i veće kada sam ovog ljeta, umjesto na staru raskrsnicu sa semaforima do koje smo kao školarci redovno istrčavali kros startujući čak gore s vrha pjace, nabasao na kružni tok.
“Eh, da je zamjenik gradonačelnika Beograda Vesić ovdje”, instinktivno sam pomislio zaobilazeći kružnu površinu zatrtu nečim što bi se u hortikulturi jedva moglo nazvati cvijećem.
“Vesić bi odavno, bez da mu bude zapovijeđeno, na ovom travnjaku posadio raspjevanu fontanu”, konstatovao sam sjetno u hladovini opštinskog kestena.
U višenacionalnin sredinima poput ulcinjske, raspjevana fontana i jeste najprimjerenije rješenje za kružni tok - upravo zbog univerzalnog, i što je bitnije, neutralnog karaktera koji posjeduje, a koji ne vrijeđa nacionalna osjećanja žitelja te višenacionalne sredine. Naravno pod uslovom da i MP3 raspjevane fontane ostane u okvirima neutralne italijanske kancone.
I dok sam tako u mašti sagledavao veličanstvene vodoskoke kako iz kružnog ulcinjskog toka šikljaju kao iz kakvog islandskog gejzira praćeni hrapavim glasom Tota Kutunja koji pjevuši “Laciate mi cantare”, opazih nekog mještanina kako iz pravca opštine prilazi sa hrpom papira u ruci. Ne oklijevajući ni trena priupitah ga za mišljenje o raspjevanoj fontani a on mi ljubazno objasni kako je izvjesni Nik Đeljošaj već predložio da se na kružnom toku postavi spomenik Skendernegu, te da je Ministarstvo kulture Crne Gore taj njegov predlog ekspresno prihvatilo. Hm, znači konjak, pomislih po inerciji. No, pošto je mještanin očigledno nekuda žurio ne stigoh mu postaviti seriju dodatnih unakrsnih pitanja o Skenderbegu i Đeljošaju. Umjesto toga, još dublje potonuh u misli.
Ideja o postavljanju fontane u obliku flaše konjaka marke Skenderbeg delovala mi je genijalno već na prvi gutljaj. Taj Đeljošaj svakako nije operisan od mašte, konstatovao sam istovremeno zamišljajući prepoznatljivu bocu čuvenog pića iz koje prskaju slapovi na sve strane dok iz zadnjeg plana obrću vetrenjače na Možuri. Jedino mi nije bilo jasno zašto baš konjak? Kakve on može imati veze sa Ulcinjom? Nije tajna da Ulcinjani vole da popiju ali daleko od toga da su ispičuture. Štaviše, najčuveniji ulcinjski pjanac i nije bio rođen u Ulcinju. Došao je iz Srbije, ne zna se tačno kada, i pripadao je kategoriji autentičnih klošara. Nosio je bradu poput beogradskog glumca Tome Kuruzovića u Povratku otpisanih i tumarao je ulicama oslovljavajući sugrađane sa “kume”. Oni bi mu takođe uzvraćali sa “kume” i pritom mu udjeljivali sitne novce od kojih bi Kum Dragiša (tako se zvao), odvajao za flajku rakije ili piva, ili koricu hljeba nasušnog. Bilo je to 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka.
“Ali ovde se ne radi o konjaku već o Skenderbegu - albanskom nacionalnom junaku iz Srednjega vijeka!”, uzviknuo sam sebi u bradu nakon što sam na Guglu ukucao “đeljošaj-skenderbeg”. Čak sam otkrio da ni pomenuti Đeljošaj nije bio taj koji je lansirao ideju o podizanju spomenika Skenderbegu u Ulcinju, kao ni Skenderbeg konjaku u vidu fontane! Nik je samo bio, i još uvijek jeste, oduševljeni podržavalac rečene ideje što nači da ga je onaj mještanin sasvim paušalno spojio s fontanom.
To me je saznanje bacilo u još veći rebus iz kojeg sam se, uz pomoć deduktivne metode Herkula Poaroa, namjeravao što prije izvući. Jer konjak i može imati nekakve veze s Ulcinjom, ako ništa drugo a ono bar preko već pomenute legende ulcinjske cirke - Kuma Dragiše. Međutim, istorijski Skenderbeg ama baš nikakve veze sa Ulcinjom nema! Izuzmemo li spis koji je ulcinjski katolički biskup, porijeklom Srbin, napisao o Skenderbegu. Ime mu je bilo Martin Segon i u Ulcinj se doselio najvjerovatnije 1455. godine nakon što su Turci osvijili Novo Brdo u kojem je ovaj srednjovjekovni humanista rođen. Pa koji li bi to onda motivi mogli ponukati tajanstvene tvorce ideje da se Skenderbeg posadi baš na ulcinjski kružni tok? I koji su motivi ponukali Ministarstvo kulture Crne Gore da bez razmišljanja i za vrijeme kraće od onog potrebnog za spravljanje produženog espresa sa mlijekom, aminuje takav jedan prijedlog? Pogotovo u situaciji kada i Albanci i Crnogorci i Srbi svojataju Skenderbega! Zdrav razum veli da besmislene i jalove trzavice treba izbjegavati, naročito u višenacionalnim i vešekonfesionalnim sredinama. A Ulcinj je upravo takva jerdna sredina! U protivnom, ništa falilo ne bi ni spomeniku Đurađu Stracimiroviću Balšiću na ulcinjskom kružnom toku?
Za razliku od Skenderbega, srednjovjekovni vitez Balšić, “blagovjerni i samodržavni gospodar zetske i pomorske zemlje” i te kako ima veze sa Ulcinjom? Ne samo zbog kule Balšića koja dominira starim ulcinjskim gradom dajući mu prepoznatljivu fizionomiju i šmek. Prvo, Đurađ je bez ikakve sumnje gospodario Ulcinjom te boravio u njemu sa sve protovjestijarom, vojvodom i logotetom bez kojih se nije mogao zamisliti bolji srednjovjekovni dvor. Drugo, postoji ozbiljna pretpostavka po kojoj je upravo Đurađ poslužio narodnom epskom pjesniku kao uzor za lik Banović Strahinje.
Zamislimo dakle na ulcinjskom kružnom toku spomenik Đurađu Stracimiroviću Balšiću u odeždi srednjovekovnog viteza koji nevjerovatno podsjeća na Franka Nera! Naime, legendarni Italijan je početkom 80-ih tumačio ulogu Banović Strahinje u istoimenom filmu Vatroslava Mimice, a Strahinjić Ban je kao što rekosmo potencijalni Đurađ Stracimirović Balšić! Pa čak i da nije - dobra je fora. Priznaće to svak ko o marketingu turizma zna malo više od prosiječnog prodavca kukuruza na šetalištu kraj mora.
“Ovo Vam je dragi turisti Đurađ Stracimirović Balšić – srednjovjekovni gospodar Ulcinja!”
“Viđi liči na Đanga iz špageti vesterna!”
“Ne nego na onog ribara iz Mamule!”
“To vam je jadni ne bili Franko Nero iliti Frančesko Sparanero koji se u Banović Strahinji tuče sa Draganom Nikolićem oko one male Anđe”…
Pitanje je zbog čega su ministarstva kulture i turizma Crne Gore operisana od sluha za slične poduhvate?
Nik Đeljošaj koji prerdlaže po jednog Skenderbega u Beranama, Budvi, Kotoru i Herceg Novom, reći će možda kako bi spomenik jednom Balšiću u Ulcinju smetao Albancima, (zbog čega kad je Balšić Zećanin?), ali se onda po istoj logici može kazati kako bi i Skenderbeg mogao zasmijetati ulcinjskim Crnogorcima i Srbima. Pogotovo što Skenderbeg, za razliku od Balšića, nema veze ni sa Ulcinjom ni sa Zetom! Ili bi možda spomenik Đurađu Stracimiroviću Balšiću trebalo podići u albanskoj Kruji s kojom on nikakve veze nema i nastaviti sa razvlačenjem Skenderbega po ovdašnjim političko-partijskim kuloarima?
“Skenderbeg je porijeklom Srbin!”
“E valaj nije nego je Albanac!”
“A kako jado kad mu je otac Jovan a majka Vojislava?!”
“To su ti izmislili oni gore iz SANU! Skenderbeg je simbol ujedinjene Albanije!”
“Pa što će onda on u Ulcinju koji je u Crnoj Gori a ne u Albanji?”
“Ma je li, bogati a što će Balšić- Srbin ovdjena?”
Upravo bi iz razloga izbjegavanja sličnih nepotrebnih i zapaljivih stupidarija, a pre svega iz obzira prema ulcinjskim Albancima, Crnogorcima i Srbima, trebalo zaobići i Skenderbega i Balšića te predlagati neutralne simbole na ulcinjskim trgovima i kružnim tokovima - maslinu, sidro, amforu…
Uostalom, šta bi u tom smilu falilo bisti gusara sa povezom preko oka, budući da je Ulcinj u svojoj bogatoj istoriji, između ostalog, bio i gusarsko gnijezdo. Još kad bi dotičnog gusara izvajali da nalikuje Džeku Sparou koga u Piratima sa Kariba tumači Džoni Dep. Bio bi to pravi mamac za turiste, posebno turistkinje. Ili, sa stanovišta ravnopravnosti polova i evroatlantskih integracija, šta bi falilo da se na ulcinjskom kružnom toku podigne spomenik Jeleni Anžujskoj? Riječ je o ženi Uroša Prvog Nemanjića inače katolkinji iz plemićke kuće francuske iliti “fruške” kako je to navodio njezin savremenik i ljetopisac Danilo Drugi. Nije isključeno da bi francuska ambasada finansirala takav jedan projekat ali i obnovu crkvice koju je “domina Ulcini” podigla na južnoj strani Starog grada. Prije nego što nekome padne na um da na njenim temeljima podigne kafić sa nargilama i šipkama oko kojih se vrte obnažene žene. Na stranu što bi Jelena Anžujska od bronze, u simboličkom smislu dakako, pravila društvo bronzanoj Majci Terezi koja već ima svoje mjesto ispred ulcinjskog Doma zdravlja - u neposrednoj blizini kružnog toka.
Na koncu, ništa falilo ne bi ni starom dobrom Migelu de Servantesu koga su nakon bitke kod Lepanta gusari zatočili u ulcinjskom starom gradu i u kojem se pisac beznadježno zaljubio u izvjesnu Ulcinjanku kojoj će kasnije nadjenuti književno ime Dulčinea. Čuh u međuvremenu da je raspisan konkurs za idejno rješenje njihovih statueta a i vidjeh rođenim očima Servantesovu bistu na Starom gradu – lijepu zaista ali skromnu u poređenju sa onom koja bi krasila ulcinjski kružni tok. Jer upravo tu bi se, na mjestu stare raskrsnice između Skupštine opštine, Doma zdravlja i Igmanskih zgrada, vječno držali za ruke čuveni Španac i lijepa Ulcinjanka, gledajuć bronzanim očima put Pinješa iza kojeg se valovi mora neprestano valjaju milujuć oštre hridi zapuhnute miomirisnim dahom stoletnjih borova. To bi, poštovani gradski oci najjužnijeg crnogorskog grada, bila poruka univerzalne ljubavi bez imalo lokalpatriotskog patosa sprčenog u dimenzije minijaturne mušule.
Bonus video:
