Jesmo zemlja u razvoju. Jesmo u problemima ekonomske prirode, svakojakih uzroka i posljedica. Jesmo, na nivou zajednice posvećeni fušeraju i spinovanju, čak i kad su ozbiljne teme u fokusu. “Radna verzija Nacrta zakona o dobrovoljnom finansijskom restrukturiranju - dec. 2013“ objavljena je nedavno. Nacrt ima oznake odsustva realnosti, bez obzira da li se analizira sa pravnog, ekonomskog ili poreskog stanovišta.
Struku niko ne pita
Pravno, izgleda da smo predložili zakon kojim se zbog percepcije o dužniku (privredna društva i fizička lica) pomaže da se derogira stečajni postupak, a povjeriocima (bankama i lizing kompanijama) se nudi nominalni boljitak, da eto ne ulažu u sudske troškove, jer se preko suda sporna i sumnjiva potraživanja neće nikada naplatiti. Naši sudovi jesu spori, neobučeni za ekonomsku problematiku, posebno bankarsku, čak i kod vještaka ekonomske struke, ali zakonske norme ne bi trebalo da se bave “bajkom“ da je na površini bolje, bez fokusa o suštini poslovnog međuodnosa dužnika i povjerioca. U obrazloženju Nacrta se pominju rješenja zemalja (Island, Indonezija, Letonija, Rumunija, Južna Koreja, Srbija), koje su, prije svega, ili u EU ili su razvijene ekonomije ili neuporedive, odnosno nakon izbijanja krize su gasile banke i javnim fondovima štitile građane i ostale povjerioce, pa je rješenje o dobrovoljnom finansijskom restrukturiranju imalo svoj logički početak i realizaciju. Zbog dužničke omče nekvalitetnih privatizacija, koje kao poreski obveznici dnevno odavno plaćamo, ne možemo kao bilo koja od ovih pomenutih zemalja angažovati nikakve javne fondove, sa ciljem da zakon upodobimo održivoj pravnoj praksi. Potencijal blage, možda čak i korisne, subvencije gdje ima realne šanse povraćaja originalnog duga sa ukupnim kamatnim dugovanjima, odnosno “podsticaja oporavka dužnika“, opcija je koja ne postoji kod nas, a pisati i odobravati zakon bez pravilne finansijske podrške unaprijed je osuđeno na arhivu i štrik. Neobično je i sistemski neodrživo da se sudska i stečajna struka uopšte ne čuje, a predlažu se okviri rada sa spornim dužnicima. I, to na period od dvije godine, iako su prethodne četiri godine ključne banke, uz veliku novčanu podršku matičnih kuća, riješile najveći dio loših potraživanja izmještanjem iz bilansa banaka i unosom u bilanse dioničkih društava, koji su konsolidacijom i dalje ostajali u bilansima matičnih kuća. Znači, na nivou sistema dužnici su još kod nas, u našem sistemu. Dodatno, vansudsko poravnanje sa dužnikom već postoji u našoj pravnoj praksi, i posebno je izraženo kod banaka bez jakih matičnih institucija u pozadini, kroz sticanje aktive (nekretnina i pokretne imovine) ukoliko naplata kasni van svih zakonskih rokova. To nije dobrovoljna procedura, ali ovaj Nacrt, osim u terminu dobrovoljnosti, nije inovirano rješenje postupaka koji su već pet godina redovna aktivnost u Crnoj Gori.
Nema ekonomskog efekta
Ekonomski, efekti predloženog Nacrta ne postoje. Imajući u vidu da se predlagač vezuje za rizične grupe klasifikacije B/C (član 38) prilikom određivanja grupe rizičnosti potraživanja (ukupna izloženost; ili za privredna društva u članu 35), onda se i dalje sistemski vrtimo tragom začaranog kruga šta grupe klasifikacije znače u terminologiji koju je bankarska industrija prihvatila nakon uvođenja MRS-a 39 (finansijski instrumenti) s početka prošle godine. Grupe lokalne klasifikacije utiču na kalkulativni i obavezujući izračun adekvatnosti kapitala; nemaju nikakvog uticaja na dobit banaka. Postepeno stabilizovanje bankarskog sistema nakon finansijske krize, rezolutnost matičnih kuća kod udarnih banaka, kao i neminovnost snažne edukacije kroz praksu u ukupnom sistemu, predložene norme o grupama klasifikacije potvrđuju u simbolici teksta. Ako se vežemo zbog grupa klasifikacije na period od 60/90 dana u danima kašnjenja naplate (ili čak i totalno kašnjenje), onda uz dobar/izdašan kolateral novčani tokovi nisu ugroženi niti su potrebna tekuća rezervisanja (uticaj na dobit, u krajnjem). A, ako je nelikvidnost već nastupila, dobrovoljno restrukturiranje ne može dati ni kalkulativni rezultat, jer se rezervisanja, koja su uticala na umanjenjene neto dobiti u prethodnom periodu, a posljedično i adekvatnost kapitala, ne mogu reverzovati, čak i kad se keš, a ne dobrovoljno restrukturiranje, ostvari kod povjerioca.
Osjetljivo
Poreska priča je posebno interesantna i potencijalno sistemski visoko osjetljiva. “Poreska praksa“ iz septembra 2011. pod pitanjem 8 upućujuće kvalitetno ukazuje da se na transakciju otkupa potraživanja od strane banaka ne plaća PDV, već se PDV može obračunati i izdvojiti, a potom i platiti, na uslugu koju pruža privredno društvo koje obavlja poslove naplate ili prodaje potraživanja. PDV se plaća na usluge, a ne na bruto cijenu potraživanja ili na upravljanje (rukovanje) kreditima, a naplata originalnog kredita je korak procesa rukovanja kreditom. Stoga je predloženi član 33 (stav 1) dalek od zakonskih pravila i tekuće prakse. Mnoge usluge su bile novina u praksi poslovanja od donošenja ključnog zakona indirektnog oporezivanja potrošnje, ali se nenamjerna tumačenja ne bi trebala povoditi kroz druge zakonske tekstove. Predlagač u Nacrtu potpunije obrazlaže porez na dobit, u svojstvu potencijalnog olakšanja da dug, koji se odlaže dužniku, neće ulaziti u poresku osnovicu. Ovo bi bilo čak i moguće prihvatiti održivim predlogom, da u praksi sporna i sumnjiva potraživanja privrednih društava, koja su u cjelosti rezervisana, dok sud ne obustavi postupak naplate, a to može potrajati i do deceniju, ne mogu ući u umanjenje tokom obračuna poreske osnovice za porez na dobit. Stoga je legitimno postaviti sljedeću tezu - u praksi realizacije “olakšanja“ takvo rješenje već postoji u Zakonu o porezu na dobit privrednih društava (članovi 17 i 18) i primjenjuje se tekuće; međutim, dešava se da se ospori u kontrolama, posebno kad se nema odakle uzeti novog poreza, pa se tada nastavlja sa fleksibilnim tumačenjem normi na terenu u tipologiji “neka svako radi svoj posao“.
Jesmo u tranziciji, ali...
Jesmo tržište u tranziciji. Jeste, treba nam još decenija da učimo, primjenjujemo i dopunjujemo norme, saznajemo očigledno preko grešaka. Pa, i to je kvalitetno iskorišćeno vrijeme, ako ostavimo budućim generacijama manje sistemske patologije površnosti. Ali, šta god bio “Podgorički model“ rješavanje pitanja nekvalitetne aktive, odnosno loših potraživanja, kroz prezentovani Nacrt je sve osim podrška pravnom i ekonomskom sistemu Crne Gore da bude transparentniji, kvalitetniji i efikasniji, odnosno razvojno orjentisan. Sljedeći su razlozi, koji ne daju potrebne benefite u primjeni:
1. Zakonska norma se treba predlagati, ako znamo koliko ćemo uštedjeti i koliko će se novih sredstava eventualno proslijediti u nove kredite, nova radna mjesta; to ne znamo; možda je bolje ta nepostojeća sredstva usmjeriti u edukaciju oko pitanja koja se moraju na različitim nivoima javnih djelatnika (sudije i stečajci, takođe) uvezati i konstituisati kao cjelovita pravna i ekonomska praksa;
2. Privredna društva su najveći dužnici; objektivno istraživanje Svjetske banke o dugovanjima u sistemu, iako je kvalitet raspoloživih lokalnih baza podataka veoma ograničen, to jednostavno dokazuje. Uči nas: ako bismo uspjeli odnosno odložili pola milijarde eura dugova privrede CG, još bi efekti bili nedostatni. Sve na stranu koliko je naporna uvriježena nelikvidnost; naša privredna društva ne mogu ući u novi snažni krug kreditiranja dok se ne zna, potvrdi biznis kvalitetnim planovima, kako će ih investirati i sa kojim povraćajem. Praksa uzimanja kredita da se pare iznesu iz zemlje ili potroše na trice od zgradurina, kola ili krpica se više neće vratiti;
3. Željeni efekti Nacrta bi eventualno mogli voditi padu pokazatelja nekvalitetne aktive (bio je na nivou od 18.85%) za par procenata, ali će dvocifreni indikator ostati, što upućuje na odsustvo dugoročnosti u predloženom;
4. Galimatijas obrazlaganja stimulacija poreskih normi vodi prema napornoj implementaciji koja može imati težak sistemski uticaj. Kao da se trudimo da napravimo novi posao upravnim sudskim organima, koji su zatrpani dokumentacijom, koja je prezentovana na klimavim nogama, i može imati dramatične posljedice prema sakupljanju javnih prihoda, u veličinama koje su nam, trebalo bi, potrebne za razvoj.
Ne pomaže spinovanje
Jesmo zajednica sa značajnim problemima u čišćenju iza loših kreditnih praksi nerezonskog plasiranja iz perioda prije krize. Ta cijena ne može da se plati spinovanjem kroz zahtijevanu promjenu percepcije. Dužnici će i dalje biti dužnici, puni žalopojki kao da su slučajno nedobrovoljno dobili kredit. Povjerioci će i dalje ostati oprezni i orijentisani prije svega na procjenu rizika. Finansijska stabilnost će ostati kao koncept na nivou promocije, pošto će operativni prihodi privrede i stanovništa nastaviti da budu ugroženi.
Da oživimo novčane tokove i pošaljemo poruku da je dobro kada su uloženi u razvoj, moramo reorganizovati promišljanje o novčanim tokovima ističući svakom donešenom odlukom, strateškom i tekućom, da poslovna jalovost više nema podršku javnih fondova, bez obzira da li je politička, kafanska ili neka drugačija. Tek će onda svaki povjerilac imati povjerenja u zakonske norme poslovnih transakcija. Vladavina prava se ostvaruje u sistemima gdje su pare poreskih obveznika odgovorno čuvane, trošene i ulagane. U takvom agregatnom sistemu svi ostali slobodni fondovi su pametno alocirani prema razvojnim inicijativama, u većini.
Bonus video:
