Za koji će nam mjesec, naslućujem, u London iz Amerike stići RAJ - najnovija metoda podizanja djece.
Ako već nije stigla.
Još uvijek oko sebe nisam primijetila RAJevce, RAJčice, RAJske porodice; vjerujem da bi ih lako prepoznala. Ipak, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da već ne postoje samo zato što sam se ja prestala kretati po teritorijama vladavine kolica, oralnih faza, nedijeljenja igračaka, haotične prehrane i nekontrolisanog vrištanja. Mislim, dječijeg.
Moja su djeca, napokon i srećom, prevelika za sve nadolazeće, pomodne metode vaspitavanja. Štaviše, svojoj maloj porodici predviđam skori ulazak u fazu podjetinjavanja roditelja, kad djeca podižu nas: s kauča, s poda, ili iz kakvog neprimjerenog noćnog kluba.
Od kada živim u gradurini, poluslijepo sam, bezbolno i bez velikih posljedica po psihu, prošetala kroz nekoliko trendova:
- vaspitavanje djece izolacijom, zatvorenim vratima i ukidanjem nepotrebnih kontakata po receptu medicinske sestre Claire Verity;
- vaspitavanje helikopter metodom koja podrazumijeva aktivno učešće i pregovaranje sa svojom i tuđom djecom, po parkovima, školskim dvorištima i igralištima, gdje se sopstveno dijete posmatra kao glavni krivac u bilo kojem nesporazumu, te se mora beskrajno svima izvinjavati da bi se kasnije, doma, ispraznilo na majci i lijepo posloženim predmetima na komodi;
- vaspitavanje ambicioznom drekom i prijetnjama tokom raznoraznih skupo plaćenih aktivnosti kod kojih je posjedovanje talenta ili želje za tu istu aktivnost zanemarivo jer cijeli se život ionako svodi na znoj, krv i suze, pa ko više prolije, više i dobije - sve to po receptu kineskih majki-tigrica;
- vaspitni savjeti Pamele Druckerman po ugledu na turobne francuske majke koje ne sakrivaju prezir prema nerazumnim prohtjevima svoje isto tako turobne djece, te se fino i od rana nauče međusobnom ignorisanju.
O svemu sam tome, kao i većina normalnih majki, čitala u novinama, ili gledala na jutarnjim programima. Odgledala bih, pročitala, popila kafu, pa tjerala dalje s onim što mi je bog dao - sopstvenom kombinacijom životnih uslova, okruženja i količine nervoze ili radosti s kojom sam se tog jutra probudila.
A ipak, mora da veliki broj žena svakodnevno prati i trenira trendy metode vaspitavanja djece, jer, kako mi se čini, izumitelji tih metoda prekonoć postaju bogataši.
Da nekim slučajem sada proizvedem još jednu bebu u Londonu, garantujem da bi mi barem jedna od majki iz lokalne 'grupe' probala zasoliti pamet RAJ metodom.
Raj' je pravilan izgovor skraćenice RIE - Resources for Infant Educarers.
Puni naziv metode, naravno, ne otkriva što je to zapravo. Stvar se mora držati na visoko zbunjujućem nivou i brendirati komplikovanim trojstvom pojmova. A suština je ova: Tretirajte djecu kao da su odrasle osobe.
'Pa ja to već i radim,' reći ćete.
Džaba vi to već radite ako neko drugi na tome zarađuje.
Uostalom, vi to možda radite pogrešno. Tretirate svoju djecu kao odrasle osobe, da, ali u krivim segmentima. Vi im možda dajete da probaju crmničko vino, nikšićko pivo i visoke štikle, dok se kod RAJ metode misli na nešto sasvim drugo. Naime: morate ih pustiti da plaču do mile volje. Ne davati cuclu; ne davati sokić (ni domaću lozu); ne tješiti i ućutkivati. Djeca imaju pravo na svoj plač. Njihov je plač njihova ekspresija. I stoga se moraju tretirati kao odrasli.
Nadam se da nikada u avionu neću sjesti do roditelja-poklonika RAJ metode koji putuje s djetetom. Male su šanse, jer metoda za sada hara po Holivudu, pa su roditelji-poklonici zvučna imena poput Giselle Bundchen, Penelope Cruz, Hank Azarie, Helen Hunt, Tobey Maguirea... Sve u svemu: roditelji čiju djecu ionako podižu dadilje.
S dozom južnoslovenske malodušnosti zaključujem da se bilo kakva prozaika može dići na nivo globalnog trenda ukoliko se marketing i tržište odrade na engleskom jeziku i onim posebnim geografskim širinama i dužinama gdje sve i dalje uspijeva.
Na primjer, tačno znam kako je išao razvojni put RAJ metode.
Jedan od visoko postavljenih urednika neke velike izdavačke kuće sazvao je hitan sastanak svojeg kulinarsko-kućanskog odjela koji je u prethodnoj godini zabilježio lagani pad u broju prodatih primjeraka knjiga što se rado kupuju i rijetko pročitaju.
Zamišljam da je taj urednik sastanak započeo povikom: 'Dobro jutro luzeri!' Nakon grmljevine i kiše uvreda, imao je monolog poput ovog:
'Je li moguće da sam samo ja primijetio skok procenta roditeljstva kod dojučerašnjih divljih, slobodnih selebritija? Naravno, i ovom talasu slavnih roditelja treba prodati novu metodu za vaspitavanje nasljednika. Pa neće se valjda oslanjati na trendove iz prethodne generacije. A mi s tim u vezi nište ne preduzimamo. Umjesto što spavate na lovorikama svojih izlizanih uspjeha s knjigama recepata, probudite se, izvucite iz zaborava neku uvrnutu i zastrašujuću metodu za podizanje djece, apgrejdujte to, zatrendirajte za 176 stepeni, kontaktirajte PR agente od Giselle, Angeline i Penelope, dovedite ih na promocije, u par radionica i - pravimo lovu, ok? Nećemo valjda živjeti od beletristike?'
Tako je izvjesna Deborah Solomon iz zaborava izvukla metodu Magde Gerber, Mađarice doseljene u Ameriku, koja je davne 1940-te u Los Angelesu, u toku bajkovitih piknika ispod drveta kaučuka, mlade majke počela podučavati načinu podizanja djece, koji je danas, tek marketinškog reda radi, prozvan RIE (RAJ).
Dakle, kao što rekoh: bez cucle, bez bočice, bez ljuljuškanja i tepuškanja - pustite djecu da plaču i deru se. To je njihovo pravo; oni se tako izražavaju. Granice im postavite samo za stolom, gdje moraju naučiti jesti iz lako lomljivih tanjira i piti iz kristalnih čaša, uz to se pravilno služeći escajgom.
I ljudi zaista daju pare da bi zajedno s djecom išli na taj tečaj. Dok djeca za stolovima plaču u želji za bijegom, roditelji grickaju nokte iza stakala posmatrajući dresuru svojih ljubimaca. Svi se dresiraju. Za šta? Za neke buduće životne situacije iz kojih treba izaći kao pobjednik potpuno očuvane emotivne inteligencije.
E, pa . . . 'Ajde onda i mi, mediteranske majke, da im uvalimo knjigu uputstava za podizanje emotivno-kognitivno-bihejvioralno zaokruženih nasljednika.
'Mediteranske majke'. Baš dobro zvuči. Šaljite mi svoje primjere čojstva i majčinstva, uz poneku anegdotu. Na primjer, ja sam velika pobornica podizanja djece u zajednici (plemenu) zato jer sama to nisam imala dok sam podizala svoju. Pleme djeci pruža mogućnost otvorene komunikacije s fenomenalnim rasponom likova, a majkama daje prostor u kojem će one sačuvati hladnu glavu, sačuvati sebe. Moja se majka nije nervirala ako preskočimo ručak. Nismo ručali kući? Ručaćemo negdje drugo: kod tetka Spase, baba-Draginje ili teta-Gordane.
Kod teta-Gordane prvi sam put slobodno izrazila svoje prehrambeno opredjeljenje: kada mi je servirala teleće šnice, rekla sam joj da sam u međuvremenu postala vegeterijanka. 'Jesi li?' pitala je, raširivši svoje velike oči a la Liz Taylor, i povukavši još jedan dim iz cigrete u muštikli. (Pušenje u kuhinji, hej! Nedostaje mi to.) 'A što si vegeterijanka?'
'Zato što, kad vide da će biti ubijene, životinje luče neki otrov u meso i mi to onda unosimo u sebe,' objasnila sam. 'A ne brini za to,' rekla je teta-Gordana. 'Ovo naše tele ništa nije vidjelo. Ubijeno je iz zasjede.'
Po tim velikim zapadnim gradovima-tržištima, zajednica je skoro nepostojeća. Pokažimo im kako može funkcionisati samoizgrađena zajednica. Ja ću recepte i pričice sređivati, prevoditi na engleski, brendirati tako da sve ima šmek 'domaćeg', a opet bude bude prihvatljivo ovim WASP-kupcima. Da pravimo neku lovu, što bi rekao onaj zamišljeni urednik.
Ionako, kad god mužu kažem da 'nešto pišem' on me pita 'Šta nešto? Nadam se neki međunarodni bestseler?'
Možda mu jednom, usljed monetizacije opisa mediteranskih roditeljskih metoda, uspijem reći: 'Napokon sam našla svoju vrstu RAJa, dragi. Bestseler je.'
Bonus video:
