Stav

Tapete

Nažalost, hramom pokušavamo da vaskrsnemo ono najgore u nama - smutnju i neslogu. Nas istorija niti uči, niti opominje
110 pregleda 5 komentar(a)
Hram Hristovog vaskrsenja, Foto: Boris Pejović
Hram Hristovog vaskrsenja, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 19.02.2019. 12:37h

Pravoslavni sveštenici iz vascijele Vaseljene, u najjačem sastavu, kao ono nekada ’’Tim Svijeta’’, dođoše nedavno u Crnu Goru, da nam tu, u našoj kući kažu da nikada nijesmo imali svoju državu i svoju crkvu. Jer, ako ti neko kaže da je Ustav tvoje države lažav, onda se podrazumijeva da ti kaže, da je tvoja država isto takva - lažna. (Ustav je jedno od glavnih obilježja državnosti, najviši državni pravni akt, a u našem Ustavu iz 1905. godine piše da je Crnogorska pravoslavna crkva autokefalna). To nam, usred Podgorice, u tuđoj fortifikaciji na našoj teritoriji, koja je izgrađena “prevashodno našim sredstvima” - kako veli M. Mugoša, saopšti niko drugi do vrhovni poglavar pravoslavne vaseljene, Vartolomej. I ne bi nikoga da mu na licu mjesta reče da ne govori istinu. A bijaše tu na okupu ’’crnogorska svita’’, na čelu sa predsjednikom države.

Inače, sveštenički skup u Podgorici, kojega njegovi organizatori ’’krstiše’’ najznačajnijim događajem u istoriji Crne Gore, pokazujući i na taj način koliko znaju o Crnoj Gori, ili , još gore, koliko je cijene, ličio je u mnogo čemu na srednji vijek uživo. Ipak, korišćena su mnoga praktična dostignuća nauke i tehnike, koja bi danas bila na daleko višem nivou da ih crkva, kroz mnogo vjekova svoje neprikosnovene vladavine nije sputavala. Čak su i ubijali ljude, koji su pokušavali da razgrnu mrakove stvorene u funkciji lakšeg potčinjavanja neobrazovanih i siromašnih ljudi. Tada crkva nije bila odvojena od države, nego u funkciji očuvanja vlasti zločestih vladara. Ni danas nije ništa drugačije.

Novi podgorički hram Srpske pravoslavne crkve je vrlo skup građevinski poduhvat, a zajedno sa freskoslikanjem i drugim unutrašnjim i spoljašnjim opremanjem i uređivanjem morao je koštati mnogo više od objelodanjenog iznosa. No, neka je samo onoliko koliko je prijavljeno, nije ni približno primjereno objektivnim mogućnostima onih koji su ga sagradili. A, koliko je i kakvih bogomolja sagrađeno u Crnoj Gori u posljednjih 20 godina? Siguran sam da ni prije toga nije bilo osobe u Crnoj Gori, nezavisno od vjeroispovjesti, koja nije bila u mogućnosti pomoliti se Bogu zbog nedostatka ’hramskih kapaciteta’.

Crna Gora je kao i svaka zapuštena njiva. Više joj treba motika, nego molitva. A, ko voli, neka uzme motiku i uz molitvu. ’’Nema leba bez motike”. Uostalom, svi iz moje generacije, i stariji, dobro pamte da je Crnoj Gori Bog najviše pomogao u onih 45 godina kada smo mu se najmanje molili.

Genijalni Tolstoj, koji nije bio ni komunista, ni anarhista, nego je iskreno vjerovao u Boga, u svom čuvenom obraćanju Sinodu pravoslavne crkve (Moskva, 4. aprila 1901.) kaže : “Zajedničku molitvu u hramovima Hristos je direktno zabranio’’ i citira Jevanđelje po Mateju : “I kad se moliš Bogu, ne budi kao licemjeri koji rado po zbornicama i na raskršću po ulicama stoje i mole se da ih vide ljudi”. U istom odgovoru Sinodu Tolstoj kaže : ’’U periodičnom opraštanju grijehova, na ispovijestima vidim štetnu obmanu, koja samo podstiče na grijeh i uništava strah od sagrešenja”.

Bodler je, u “Cvijeću zla”, bio još sažetiji : “Uporno se griješi, a podlo se kaje”.

Kao što znamo, ni Tolstoj, ni Bodler nijesu bili miljenici crkve. Mislim da vam je jasno zbog čega.

Ali, da se malo primaknemo citirajući Dositeja (Dimitrija) Obradovića, Srbina iz komšiluka, i njegovo djelo ’’Život i priključenija’’ objavljeno prije 230 godina: “I da imam takvu vlast, sve bi ove naše manastire u škole i učilišta preobratio”. Ovo su riječi kojima je iguman Teodor Milutinović savjetovao mladog Dositeja prije nego što je on (Dositej) napustio manastir Hopovo. Dositej je poslušao igumana, postao veliki srpski prosvjetitelj, ministar, a zatim i osnivač Velike škole (Univerziteta) u Beogradu i dobrim zadužio srpski narod za vijeki vjekov. A iguman je ’smetnut sa igumanstva’ i premješten u drugi manastir.

Inače, među najznačajnijim ktitorima Hrama u Tolišima pominje se i jedan kojeg sam upoznao prije 20-ak godina, ali tada nije bio ’’pun para’’. Mora da se u međuvremenu mnogo molio Bogu, ili se zbog nečega kaje. Ili oboje. A Hristovo učenje je: Kada, dakle, daješ milostinju ne trubi pod sobom’’... “Tako da bude milostinja tvoja tajna’’. Ma ko više čita i kome trebaju Jevanđelja? Trebaju prevarantima da iskrive njihov sadržaj i tako, u njih “ ugrade” svoj otrov, da bi varali neuke ljude.

Kako mi se čini, Hram su, najvećim dijelom, sagradili nekadašnji Titovi komunisti i Titovi pioniri. Da li su varali onda ili sada? Ili, i onda i sada? Tako je Tito, u nekada “svom” gradu stigao na zid za javno ruganje, što je javna sramota onih koji su to uradili i onih koji su to dozvolili. Tito zbog toga neće biti manji, ali mi pokazujemo svoju mjeru. Mi smo sitnež!

U Titovom ’’društvu’’ na sramotnom zidu su Marks, Engels i Ranko. A nema Lenjina i Staljina, Titovih učitelja. Pogađam i zašto. Tita nema više ko da brani, a Marks nije imao para ni kada je bio živ, no su mu drugi (Engels) izdržavali brojnu porodicu. A Rusi ne daju svoje ljude, pa ni Lenjina, ni Staljina da ih blati bjelosvjetska sitnež. Ali, Rusi daju pare i krstove, pa im se ne valja zamjerati. Čista računica.

Nažalost, hram kojeg su u Tološima sagradili crnogorski građani, najmanje je Hram Hristovog vaskrsenja. Njime pokušavamo da vaskrsnemo ono najgore u nama - smutnju i neslogu. Talenta za to pokazali smo nebrojeno puta. Nas istorija niti uči, niti opominje.

A zidove u tološkom hramu najbolje je prekriti tapetama, na kojima bismo “šarali” likove prema aktuelnom trenutku. Pošto smo mi vrlo “promjenjiv” narod, kome je jedini Bog ona vlast, koja je u tom trenutku vlada, ako se ova vlast ikada smijeni, jeftinije će nam biti da zamijenimo tapete, nego freske.

Sve je računica! Je li tako, fariseji?