Konzultiramo li Hrvatsku enciklopediju, dobit ćemo jasnu definiciju koja kaže: “Demografija je društvena znanost koja obuhvaća proučavanje broja i prostornog razmještaja stanovništva, prirodnog i mehaničkoga (migracijskoga) kretanja stanovništva i promjene u demografskim socio-ekonomskim i ostalim strukturama stanovništva.”
Međutim, javna i politička upotreba samog pojma značajno odudaraju od stroge udžbeničke definicije. Nije to ništa neobično, čitav niz pojmova i termina živi svoje društvene živote van orbita službenih propisa. Ali postoje razlike u političkim dimenzijama tih odudaranja ili skretanja. Ponekad su te dimenzije benigne i ostaju na razini društvenog folklora, a ponekad upućuju na “dublje” političke procese i ideološku tektoniku.
U potonju skupinu spada i demografija. I dok je Enciklopedija svrstava među društvene znanosti, javne rasprave i politički projekti tretiraju je kao neku vrstu društvenog semafora. Demografija nam pokazuje rezultat. I to u prvom redu rezultat nacionalnog projekta. Ima li nas dovoljno? Rađaju li žene premalo? Ima li previše ljudi druge boje kože? Što napraviti da se rezultat promijeni? I tko je, naposljetku, kriv za takav rezultat?
Nismo prerano skrenuli u nacionalnu problematiku. Naime, sama demografija kao izraz i disciplina nastala je iz zabrinutosti za nacionalni projekt. Radilo se o francuskom projektu u 19. stoljeću i prepoznatoj nižoj stopi fertiliteta u odnosu na tadašnju Njemačku i Veliku Britaniju. Anksioznost francuskih elita bila je prilično izražena i moralo se odgovoriti na dva pitanja: zašto Francuskinje rjeđe rađaju? I što vlada može učiniti po tom pitanju?
Riječima povjesničara Nilsa Gilmana, cijelo istraživačko polje ili znanstvena disciplina nastali su kao dio specifičnog političkog projekta. Očito je da disciplinu i danas prati taj “istočni grijeh”. Daleko od toga da se u sklopu demografije kao zasebne discipline ili na križanju nekih širih, poput sociologije i ekonomije, nisu razvijali itekako društveno vrijedni uvidi bez kojih je nemoguće voditi sustavne i racionalne politike: industrijske, urbanističke, mirovinske i brojne druge.
Međutim, njena javna upotreba je obilježena i određenom dozom normativnosti: društvo ili, preciznije, nacija trebali bi izgledati kako su zamišljeni. Osnovni kriterij je naizgled objektivan: stopa fertiliteta koja se tretira kao “stopa zamjene” iznosi 2,1 dijete po ženi. A samim tim se prepreke pri dostizanju te stope tretiraju kao subjektivne ili u svakodnevnom govoru – sebične.
Nedostizanje te stope iz “vlastitih redova” smatra se političkom apokalipsom. U takav se kontekst lako umiješaju teorije zavjere pa tako danas prevladava ona o “velikoj zamjeni” europskog bijelog stanovništva s neeuropskim i nebijelim. Čak i oni krajnje neskloni toj teoriji i dalje igraju na njenom terenu čim su fokusirani na naciju kao univerzalnu društvenu formu.
Istraživanja pokazuju da je stopa fertiliteta u posljednjih petnaestak godina na tzv. zapadu niža kod nižih i slabije obrazovanih klasa. I da predstave o razmaženim liberalkama koje ne žele imati djecu ne objašnjavaju ništa osim (latentne) mizoginije onih koji ih plasiraju
Ali popularni “demografski alarm” više nije rezerviran samo za bogatije i razvijenije zemlje. Prema iscrpnom istraživanju Johna Burn-Murdocha na stranicama Financial Timesa, u čak dvije trećine zemalja na svijetu stopa fertiliteta nalazi se ispod “stope zamjene”. Sam broj zemalja dovoljno jasno sugerira da među njima postoje značajne razlike u stupnjevima razvoja i kulturama.
Istraživanje pokazuje da se ujednačen “tempo” pada fertiliteta bez obzira na prijašnje razlike događa otprilike u posljednjih petnaest godina. Značajnije razlike u stopama fertiliteta mogu se primijetiti jedino u zemljama subsaharske Afrike, ali i tamo nije zadržana stopa koja se nedavno predviđala.
Kao što primjećuje Murdoch, ali i drugi istraživači poput Alice Evans sa Sveučilišta Stanford a na temelju prikupljenih podataka i odrađenih anketa, uobičajena objašnjenja koja pad fertiliteta pripisuju ideološkoj bezbrižnosti i političkom luksuzu urbanih srednjih klasa i poslovičnoj ženi koja bira psa “umjesto” djeteta prilično su promašena.
Istraživanja pokazuju da je stopa fertiliteta na takozvanom zapadu u tom periodu niža kod nižih i slabije obrazovanih klasa. I da predodžbe o razmaženim liberalkama koje ne žele imati djecu ne objašnjavaju ništa osim (latentne) mizoginije onih koji ih plasiraju.
Novi trendovi iznova pobijaju i tijekom prošlog stoljeća uvriježene teorije o demografskoj tranziciji. Pojednostavljeno, radilo se o teoriji po kojoj društva sukladno ekonomskom razvoju prolaze kroz faze visokih stopa fertiliteta i nataliteta do onih niskih na razini “stope zamjene”. Iza te teorije stajala je ona općenitija o modernizaciji i konvergenciji svih zemalja svijeta prema onima liberalno-kapitalističkima.
Ta se priča izjalovila, ali nije se nametnula ni uvjerljiva teorija koja bi bila u stanju objasniti podjednake trendove u tako različitim ekonomijama i kulturama. Teorije o “velikoj zamjeni”, ženi s psom ili mačkama i univerzalnoj povijesnoj putanji često su, pored ideoloških taloga, i simptomi manjka suvislijih teorija suvremenih društvenih kretanja.
Među istraživačima poput spomenutih Murdocha i Evans pojavio se nacrt teorije koja bi mogla poslužiti kao polazna točka. Trebalo bi, naime, postojati nešto što veže nordijske zemlje i one siromašnije azijske i južnoameričke kad su u pitanju društvene okolnosti nižih stopa fertiliteta. Pogotovo jer je očito da se te društvene okolnosti ne mogu svesti na ekonomiju: razni poticaji i stimulacije poput dostupnih i efikasnih socijalnih usluga i stanovanja mogu donekle “popraviti” stope, ali manjak njihove “potpune” efikasnosti sugerira da ekonomske i socijalne mjere nisu dovoljne.
Ono što je uočeno kao nekakav zajednički nazivnik među načelno nespojivim zemljama sve je manji broj parova. Dakle, ne radi se o sve brojnijim parovima koji ne žele imati djecu, nego o sve većem broju muškaraca i žena koji ne žele ili ne mogu pronaći dugogodišnjeg partnera. Variraju, naravno, među zemljama razlozi i oblici samačkih života, ali statistički pokazatelji su dovoljno indikativni.
U konzervativnijim zemljama, navodi Evans, rodna segregacija je ostala prilično izražena, ali su oslabile rodbinske mreže dogovorenih brakova i tako je nastala prilično jedinstvena situacija: rodna segregacija u kombinaciji s načelnim biranjem partnera po kriteriju emocionalne kompatibilnosti.
Variraju, dakle, stupnjevi ženske autonomije koji zasigurno objašnjavaju dio nižeg broja dugoročnih veza. Naime, izraženija ekonomska samostalnost i slabiji kulturni pritisci pružaju sve većem broju žena mogućnost da se vode nešto višim kriterijima pri odabiru partnera.
Ali mora postojati još nešto. Zvuči banalno, ali sve je lakše biti sam. Ne nužno emocionalno, nego u pukom provođenju vremena. Izrazito je narasla razina, kao što kaže Evans, personalizirane online zabave. Iz svoje sobe možete uživati i sudjelovati u intimnim i parasocijalnim aktivnostima: bindžati serije, gledati sportove, igrati videoigre, komunicirati u chat grupama, slušati podkaste, naručivati hranu, održavati sastanke i kockati se.
Potrebna je puno niža razina socijalnog napora za dostupni sadržaj. Samim tim raste atraktivnost samačkog života, ali se i gube vještine za razvoj zajednice i intimne povezanosti. Tehnološka dostupnost takvih sadržaja ne mari presudno za razlike u dotadašnjim stupnjevima industrijskog i ekonomskog razvoja pojedinih zemalja. Otud i raširenost istih simptoma u ekstremno različitim zemljama.
Personalizirana online zabava i porast atraktivnosti samačkog života predstavljaju samo korelaciju s najnovijim trendovima fertiliteta. I ne mogu biti glavni ili jedini faktor objašnjenja. Ali zasigurno ih treba prije uzeti u obzir nego predodžbe o tome što bi žene trebale raditi ili koliko nas druge rase ugrožavaju. Jer to nije demografija, kako god je shvatili, nego šovinizam.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
