Crna Gora je napravila krupnu i fatalnu grešku kada je odlučila da potpuno privatizuje bankarski sektor. Takav oblik bezumlja u ozbiljnim državama je nezamisliv. U SAD je npr. nakon izbjanja krize krajem 2007.godine nastala prava panika, kada su Amerikanci shvatili da bi zbog problema u bankarskom sektoru, strani kapital mogao da uđe u vlasničku strukturu najznačajnijih američkih banaka. I to da ne bude zabune, radilo se o srazmjerno malim udjelima.
Dakle, sve ozbiljne države veoma vode računa da zadrže finansijski sektor pod svojom kontrolom, i da ga koriste u službu sostvenih interesa i privrede. Nisu sklone da nasijedaju na floskule o stranim investitorima kao oličenju znanja i vrline. A empirija je nedvosmisleno pokazala da je simbioza domaćih banaka i privrede jedini način za uspješnu ekonomsku priču.
Na drugoj strani, lakoća sa kojom je Crna Gora privatizovala svoj finansijski sektor, govori nam da ovdje u tom pogledu mentalnih blokada nije bilo. Crnogorce nije opterećivala okolnost da strani bankari neće biti pretjerano ojađeni zbog problema crnogorske ekonomije. Time se država prilično nonšalantno odrekla jedne od glavnih poluga za vođenje aktivne razvojne politike. Kao i očuvanja suvereniteta u krajnjoj instanci.
Takođe, praksa nas uči da dominantne zemlje uvijek rado preporučuju drugima blagodeti otvorenog tržišta i slobodne trgovine. Ali tek pošto bi protekcionaškim politikama sebi obezbijedile superiornu konkurentsku prednost. Dok promišljeni igrači ne nasijedaju na ovako perfidan odnos, ne mali broj zemalja olako se navukao na ovu vrstu ekonomske klopke.
Ovaj koncept je naročitu prohodnost pronašao u zagrljaju crnogorske vladajuće elite, koja tradicionalno ne propušta prliku da pokaže svoj mali intelektualni, ali i zato veliki udvorički kapacitet. Zaista, često je dirljivo posmatrati sa kakvim sentimentom i delikatnošću se Vlada odnosi prema stranim investitorima. Interesantno je da je toliku sentimentalnost nikada nije ispoljila za sopstvene građane.
Istinska nevolja je što ni nakon decenija privrednog sunovrata, Crna Gora nikako da spozna da je postojeći model poguban po državu, i da bi nešto pod hitno trebalo da se mijenja. U Crnoj Gori i dalje živi opasna zabluda, da bi našu privredu trebalo da razvijaju stranci. Zahvaljujući tako mudrom pristupu, crnogorski građani danas plaćaju najveće trgovačke i kreditne marže u Evropi.
I dalje nema poštenog i objektivnog sagledavanja geneze i uzroka dramatičnog položaja crnogorske privrede. A kreatori ekonomske politike i dalje čine sve što treba, kako bi ubili crnogorsku ekonomiju.
Istina je da su ključni uslovi neophodni za uspjeh, profesionalna i kompetentna Vlada i administracija. Kao i okolnost da sve ozbiljne države studiozno planiranju svoju budućnost i imaju jasnu strategiju razvoja. Mada, treba biti iskren i otvoreno priznati, da sa hendikepom kakav Crna Gora ima oličenom u aktuelnoj Vladi i administraciji, ne postoji strategija koja bi mogla biti od pomoći.
Ključni problem Crne Gore danas nije, kako se to najčešće pogrešno misli, problem javnog duga i budžetskog deficita. Ključni problem ove države je, što se najzad mora reći - problem spoljnog duga. A to znači da su crnogorska država, građani i privreda prezaduženi prema inostranstvu. Ovo nas ponovo vraća na problem nedostatka domaćih izvora finansiranja i nedovoljnu unutrašnju štednju i akumulaciju.
Dakle, čak i kada bi danas Crna Gora imala sposobno i proaktivno vođstvo koje zna šta radi, sa kvalitenim planom razvoja. Opet bi za realizaciju ciljeva novac morao da se traži negdje drugo. Sve iz razloga što je uništena crnogorska privreda nesposobna da finansira sopstveni razvoj. A to državu automatski stavlja u vazalni položaj prema vanjskom kapitalu.
Sve navedeno u konačnici Crnu Goru promoviše u modernu koloniju, koja gubi pravo autonomnog donošenja odluka i upravljanja sopstvenom sudbinom. Tako da je danas, ma ko upravljao državom, jedino u poziciji da povlači isključivo iznuđene poteze.
Crnogorski ministar finansija nedavno je najavio da bi po optimističkom scenariju Vlade, rast ekonomije u narednih nekoliko godina mogao da se očekuje na nivou od oko 3% godišnje. Moglo se čuti zadovoljstvo izlaskom države iz recesije, kao i da će ključni elementi rasta biti poresko prilagođavanje i snažno pokretanje ciklusa investicija. Naravno, kao po običaju, niko nije preuzeo odgovornost za politiku koja je građane i državu dovela u tragično stanje. O promjeni takve politike niko ni ne razmišlja. A sem opštih mjesta o stranim investicijama i povolljnom ambijentu, niko ozbiljan i dalje ne može da shvati i prepozna na čemu se temelji crnogorska razvojna strategija?
Ipak, jedna stvar je zasigurno izvjesna. Ukoliko se ostvare optimističke prognoze Vlade o privrednom rastu od oko 3% u narednim godinama, sigurno je da velika većina građana može da očekuje dalje srozavanje i onako lošeg standarda i kvaliteta života. Ako su u Vladi dobro prognozirali, neminovan je dalji rast nezaposlenosti i sve veći broj onih građana čiji kvalitet života nije dostojan i primjeren čovjeka. Ako se optimistički scenario naše Vlade ostvari, eto vam novih generacija mladih ljudi lišenih perspektive da se ostvare, čije će najbolje godine pojesti skakavci.
Eto nam armije jadnika. Poniženih i uvrijeđenih. Siromašnih i onih ispod linije siromaštva. Nezadovoljnika. Ljudi koji će se batrgati na rubovima očaja. I to sve u slučaju jedne takve blagoslovene okolnosti, da se optimistički scenario ove Vlade ostvari.
Bonus video:
