Stav

Skončavanje naroda

Dogodio se narod! Dogodila se AB revolucija! Mediji ovih dana objaviše da je prošlo 25 godina kada su “gladni” napustili fabrike i krenuli da se obračunaju sa sistemom, da osjete miris ulice
7 komentar(a)
Ažurirano: 24.01.2014. 10:31h

Politički horizonti

Kada se napravi spoj metafizike i politike dolazi do urušavanja biti i jednog i drugog. Spajanjem nespojivog, redukcijom politike na puko emocionalno, ima za krajnji ishod nešto veoma opasno. Riječ je o proizvodnji, u ničeovskom kontekstu, resantimana ili uravnilovke. Prije svega, resantiman se ostvaruje osiromašenjem svijesti kod pojedinca, frapantnom duhovnom nivelisanju svih jedinki društva, čiji kurs takvog djelovanja vodi ka učvršćivanju elite na vlasti.

Metafizikalizacija politike bila je i ostala stanje redovnosti za sve bivše zemlje Jugoslavije. Taj nauk je bio očito dobro plasiran onima koji su prošli bazu, tj. KPJ-u. Međutim, takav stil vođenja unutrašnje politike je skupo plaćen brutalnim raspadom SFRJ.

U ličnom stanju dokolice, prije par dana, pročitao sam kapitalno djelo Zorana Đinđića, Jugoslavija kao nedovršena država. O autoru knjiga sve govori, a ono što mi je On pokazao pomenutom knjigom jeste put oslobođenja od političke metafizike. Štaviše, iako je otac metafizike, Aristotel, svoju političku doktrinu razvio na principu realiteta, to nije smetalo partitokratskim strukturama da politiku zasnuju na estetici i romantici. Na toj osnovi, Đinđić otkriva mane jugoslovenskog sistema, odnosno, centralno mjesto ove knjige zauzima njegova kritika Ustava iz 1974. U čemu se ogleda ta kritika?

Prije svega, radi se o kritici apsolutnog suvereniteta partije, decentralizaciji federalizacije, tj. jačanju republičkih pojedinačnih partijskih komiteta, što je uslovilo pojavu, ionako godinama potiskivanog, nacionalizma. Dakle, Đinđić jasno ističe krizu suvereniteta i krizu identiteta, što dovodi do problema nastanka nacionalizma, kao svojevrsnog oblika imperijalizma. U osnovi, kako kaže Nikolaj Berdjajev, nacionalizam i nije ništa drugo do imperijalizam. Samim tim, ustav kao nosilac suverenosti jedne države, paradoksalno je Jugoslaviji oduzeo pravo na suverenost. Šta to znači? Naime, ovim polupravnim aktom, kakav je Ustav iz 1974, propisuje se da je nosilac suverenosti klasa, odnosno njen tehnifikovani opunomoćenik - partija.

Time se ukida sama teorija suvereniteta novovjekovne države, čija su osnovna određenja, kako kaže Đinđić, “suverenitet naroda, subjektivna prava i parlamentarna kontrola moći“ (Đinđić 2010: 11). Takođe, istim dokumentom je propisano da je “radni narod” nosilac suvereniteta, čime se kroz epitet “radni” iznijela notorna politikološka zabluda, ali i mitološka konstrukcija. Zapravo, radnička klasa i nije imala svoju autonomnost u procesu odlučivanja. Kako kaže Đinđić, nije bila “klasa za sebe”, već je komunistička partija imala jurisdikciju nad njom.

Zvuči pomalo crnogorski, pogotovo, ako u obzir uzmemo problem sindikalizma i simulaciju sindikalnih prvaka za račun radničke klase (izdvojio bih jedino iskrenu borbu sindikata Željezare i Janka Vučinića). Nadalje, kroz princip samoupravljanja, jugoslovenski federalizam je oslabio, čime se izvršila decentralizacija države, a Broz izgubio ulogu prvog tužioca i sudije. Samim tim, otvoren je prostor za jačanje pojedinačnih nacionalnih projekata, a jedino je biološki opstanak Tita garantovao opstanak Jugoslavije. Sve nakon njegove smrti značilo je već viđeni udes. A, taj udes (uzimamo samo Crnu Goru) nam se očitovao kroz AB revoluciju i njenu preteču Žutu Gredu. Danas se oba događaja uzimaju više kao metafore za sukob protiv sistema, nego što imaju bilo kakvu naučno-političku plodnost.

Lice (u)lice

Dogodio se narod! Dogodila se AB revolucija! Mediji ovih dana objaviše da je prošlo 25 godina kada su “gladni” napustili fabrike i krenuli da se obračunaju sa sistemom, da osjete miris ulice. Još jedan u nizu jubileja, a ujedno i meni staviše do znanja da mi je 25. Godine prolaze, sa njima sve nebuloze i ideologije, a akteri tog 10. januara 1989. ostaše isti. Promjena je vidljiva jedino u onom dijelu koji se tiče njihovog materijalnog statusa. Studentski džemperi i radničke bluze ostale su stvar muzeja, kao što je i taj dan postao stvar istorijskog arhiva. Šta je onda revolucionarno u AB revoluciji? Zašto taj 10. januar ne obilježavamo kao dan od presudnog državnog značaja?

Na različite načine možemo odgovoriti. Na prvo pitanje možemo istaći da ništa revolucionarno nismo vidjeli, štaviše, dogodila se kontrarevolucija. Jedan jednopartijski sistem je zamijenjen drugim. Uz tu jedinu promjenu ništa se bitnije promjenilo nije. Što je presudno važno, princip jednakosti je ostao isti. Naime, tzv. srednja klasa dovedena je do klase bijednih, a ulogu prezasićenih generala zamijenili su džemperaši. Materijalni status običnog naroda jeste srozan, ali “revolucionari” su se pobrinuli da svi budemo isti, osim da se sa njima ravnamo. Oni mogu da budu iznad naroda, jer su u ime naroda podigli “revoluciju”. U ime naroda su izvršili i mobilizaciju za rat, čime su izvršili težnju raščišćavanja jednom za svagda sa Hrvatima. U ime naroda su se, mada ne znam sa kojim pravom, izvinjavali istima za počinjene zločine. U ime naroda su ekonomizovali pojam žrtve, nedopuštajući žrtvi pravo na žrtvu.

U svoje ime su vršili tranzite i priFatizacije, čime su res publikum pretvorili u res privata. Tog 10. januara narod se zaista dogodio, i to u političkom kontekstu kao publikum. Nakon toga, događanje naroda je bilo u kontekstu etnosa i neraščišćenih nacionalnih pitanja. Kada su završena sva pitanja sa spoljnim protivnicima, krenulo se na unutrašnji plan. Fašizam sa svim mitološkim elementima, prikriven fasadnom demokratijom i višestranačjem, progon i ubistva tzv. državnih neprijatelja bili su jedna u nizu epizoda AB revolucionara.

Danas, kada smo mislili da nestaje ta okrutnost podvajanja, opet vidimo želju pojedinih da se potvrđuje država. Sve vrijeme ovog prostora državu smo branili od drugih, u većini slučajeva od izmišljenih neprijatelja. Mada, najmanje smo je branili od onih koji imaju najviše životnog elana da je potvrđuju. Čini mi se da su joj oni najviše zla nanijeli. Da bi se država odbranila, neophodno je odbraniti politički subjekt, čovjeka, kao nosioca suvereniteta svake države. Fukoovski, treba braniti društvo. Međutim, kako braniti nešto čega nema?! A, da bi bilo društva, trebalo bi da se dogodi građanin! U iščekivanju događanja građanina, moramo moći pogledati lice (u)lice!

Preporučujemo za Vas