Ne volim ove duge praznike na kraju godine. Izmišljeni da prekrate zimu, unesu nešto malo svijetla u turobne dane, i smanje broj samoubistava, oni zapravo sve više postaju samozadovoljni mažnjatori love. I sve im je prizemniji stil mažnjavanja. Više se i ne foliraju da ta posebna Badnja noć treba da bude ‘skromna i tiha’ noć, u kojoj će svi hrišćani zaspati ‘rajskim snom’. Naprotiv. Gomilajući troškovi, potisnute nepravde i nerazriješeni sukobi kao da čekaju Badnje veče da isplivaju na površinu stola pretrpanog hranom. Ko je šta kome kupio, rekao ili uradio. Pa onda kreće Silvestrovo, pa pravoslavni Božić pa stara Nova. Iz brojnih i komplikovanih razloga koji su više materijal za nekoliko unakrsnih memoara nego za jednu kolumnu, naša se mala, tradicionalna i funkcionalna porodica krajem još jedne godine ne zapućuje u stare krajeve na rodbinska okupljanja, već se, zajedno sa sličnim i nepoznatim nam porodicama, dan-i-noć-noć-i-dan istovremeno izbjegava i susrijeće po holovima i restoranima hotela na sniježnim padinama. Plaćena grupna anti-terapija.
Zar nisu šarmantniji oni kratki, proljećni ili ranojesenji praznici, kada, hvala Bogu, nema planova za odlazak na skijanje; kada nam je poklonjeno tek nekoliko jutara bez oglašavanja alarma za buđenje, i par dana za intenzivno druženje s ostatkom porodice, i – taman kad se atmosfera počne puniti gorčinom i optužbama - idemo, svi nazad, na svoje radne zadatke?
Već na početku ovogodišnjeg dugog ‘odmora’ svečano sam članovima svoje funkcionalne obitelji najavila da me ‘kritike i žalbe ne interesuju, jer sam od danas pa do 15. januara na Jagsteru, što je moj naziv za Jagermeister razblažen mineralnom vodom, piće koje mi je preporučio jedan taksista.’
Sin je pitao zašto sada i sa taksistima previše otvoreno razgovaram, ali taj sam njegov početak kritike presjekla u korijenu odgovorom da je u pitanju taksista iz Podgorice.
‘A, okej,’ rekao je sin. Prihvatio je objašnjenje jer je i njemu već sasvim normalno da Podgoričani otvoreno razgovaraju o najčudnijim stvarima, čak i ako su se tek upoznali. Mislim, ukoliko ti razgovori ne obuhvataju suviše ozbiljne teme.
Vjerovali ili ne, nije lako svakodnevno biti ni na Jagsteru. Uzlet je kratkotrajan, prizemljenje tvrdo i hladno. A i nije svačiji stomak za to. Moj se brzo pobunio. Morala sam napraviti nekoliko dana pauze, u inače gluvo doba godine, između Božića i Nove. Pošto ne skijam, nađoh sebi novu razonodu: ko mi je bila naj-cool Londonka u ovoj godini?
Dobro je da su se i Gwyneth i Madonna odselile iz gradurine.
Amerikanke u Londonu uglavnom s gradom čine simpatičan, veseo spoj. Ali, zatekla sam godinu-dvije Londona dok još su Gwynnie & Madge živjele tu, kreirale cool-faktor, i bilo je to, na svoj uvrnuti način, teško razdoblje; razdoblje lažnih prioriteta. Čak se i joga morala raditi s takmičarskim duhom. Vjerujem da je tada nastala vojno-skautska varijanta power-joge. Nije bilo dovoljno samo se opustiti, izdužiti mišiće ili razgibati kukove i kičmu. Ne. Joga nije bila joga dok se ne završi na glavi s nogama vinutim ka nebu. I s crvenim končićem oko zgloba. Nek’ su mi se bivše komšinice vratile u Ameriku: tamo se niko kisjelo ne šali na račun takmičenja, za sve aktivnosti ima više prostora, uz to fino ugrijanog zimi, a i servis je na mnogo profesionalnijem nivou.
Iz Londona će mi izgleda otići i još jedna Amerikanka, Angela Ahrendts, menadžerica zadužena za brend Burberry, i totalno cool poslovna žena koju zaista cijenim. Angela tvrdi da 90% njenog uspjeha u Burberryju čini to što je vjerovala kolegama. Nikome ne sudi, svako je dobrodošao u njenu ‘kuću’, gdje se ‘gostima’ prije svega nudi razgovor, a zaposleni ne treba da se plaše otkaza ako ne uspijevaju ‘prodati, prodati, prodati’. Važna je komunikacija a ne kupoprodaja, kaže Angela. Pa ko je ne bi volio? Najviše je voli Apple, koji joj je, za transfer iz Burberryja, vjerovatno dao ponudu kakva se ne odbija.
Londonske cool književnice: uvijek pomalo sebični ostrvski ekscentrici. Trio tipičnih predstavnica – Virginia, Iris i Doris - na žalost je, od ove godine, smrću Doris Lessing, u potpunosti napustio London.
Doris je, famozno, između djece i pisanja, uvijek odabirala pisanje.
‘Da, ostavljala sam djecu očevima, bakama i kome sam god mogla,’ rekla je. ‘Da nisam to radila, završila bih poput isfrustrirane pijane intelektualke, kao što je završila moja majka.’
Definitivno, meni trenutno naj-cool Londonka je Anna Hope iz moje grupe petkom. Anna Hope svoj je prvi roman - koji će izaći sada, u januaru 2014-te - prodala izdavačkoj kući Random House za milion dolara. Već su objavljene odlične kritike romana u kojemu nekoliko likova, sa sudbinama povezanim preko muškarca koji će postati Neznani junak Prvog svjetskog rata, pokušava pronaći smisao života nakon rata i ratnih gubitaka. Dvije smo godine u grupi petkom raspravljali o djelovima tog romana koje bi nam Anna slala na komentarisanje i sugestije. Zato Annin uspjeh i od mene pravi cool osobu. Anna i dalje dolazi na naša okupljanja petkom - kao da joj je pisanje i dalje tek hobi, kao da ‘prave pare’ još uvijek zarađuje dežurajući u tele-centralama ili igrajući maskirana polu-čudovišta u seriji Doctor Who - i šalje nam novi materijal, i opet joj, kao i na počecima druženja, dok joj govorimo o njenom pisanju, crvenilo krene od vrata, penje se po obrazima i čelu, sve do korijena kose.
Ali Annin spisateljski glas, na ovom podneblju zajedničkog nam jezika, još uvijek poznajem samo ja. Previše privatno. Bolje da nju kao cool Londonku godine, sačuvam za neke buduće nominacije, kada bude svjetski poznata.
Poznate londonske IT-djevojke (tipovi a la Kate Moss, ili Sienna Miller, koje nikada ne izgledaju kao da se previše trude oko izgleda, a ipak postavljaju trendove) bez sadržaja su za mene, strogu balkansku posmatračicu londonskih gibanja. Ali, zašto i ne bih bila stroga posmatračica? Ja svoju usvojenu metropolu čuvam od praznih uticaja.
Od svih, dakle, široj publici poznatih Londonki, titulu kraljice cool-a ove bih godine, i u sred ovih tradicionalno uncool praznika, uručila Judy Dench.
Umjesto da se počne polagano povlačiti iz prvih redova šou-biza, naročito nakon što su je kao Bondovu šeficu ‘M’ u filmovima o agentu 007 zauvijek usmrtili, Judy glumi sve više, sve interesantnije i raznovrsnije uloge. U pozorištu sam je, 2013-te, gledala u predstavi ‘Alice and Peter’. Judy je igrala vremešnu Alisu, junakinju ‘Alise u zemlji čuda’ koja se susrijeće s Petrom, inspiracijom za roman ‘Petar Pan’. U kinu, uživala sam u njenoj Filomeni iz istoimenog filma.
Judy Dench godine divno stoje. Iako je visoka samo metar i 55 centimetara, na platnu izgleda moćno. Ipak, kada je kao mlada pozorišna glumica otišla na svoju prvu filmsku audiciju, režiser čije ime nikada nije odala, rekao joj je: ‘Gospođice Dench, moram vam saopštiti da vaše lice nije za kameru. Zapravo je sve u vezi vašeg lica pogrešno za kameru.’ Odlučila je zaboraviti na filmsku karijeru.
Onda je, kao šezdesetogodišnju glumicu, u jednoj TV drami primijetio Harvey Weinstein i odlučio da je ona stvorena za ulogu M, šefice agenta 007. Tada je počela njena filmska karijera. Uvijek sam voljela žene čije sve životne dobi podpadaju pod kategoriju ‘mladost’, samo se mijenjaju putevi tih mladosti.
Judy Dench igrala je od tada, i u pozorištu i na filmu, nekoliko kraljica, nekoliko negativki, spisateljicu Iris Murdoch, irsku katolkinju Filomenu u potrazi za sinom koga su joj oduzeli. Prije nekoliko godina prestigla je i samu Kraljicu Elizabetu II, zauzevši prvo mjesto na listi najuticajnijih Britanki. Bio je to presedan za Kraljicu, ali izgleda da je Britancima maestralno lice Judy Dench uvjerljivije u toj ulozi.
‘Zahvalna sam Weinsteinu,’ rekla je Dame Dench. ‘Trebalo bi njegovo ime da istetoviram na svom dupetu.’
Što bi sledeće voljela igrati?
‘Afganistansku akrobatkinju koja se na kraju pretvara u zmaja. Hoću reći – bilo što.’
Pored svega navedenog, mora se priznati da ne postoji nijedna 79-godišnja Londonka po kojoj je ove godine sklepan novi urbani termin, upravo sinonim za ‘cool’. Kao novi izraz za cool u 2013-toj pojavio se izraz ‘dench’.
Jer Judy Dench tako je cool.
Nazdravila sam joj Jagsterom dok se slavio početak godine u kojoj će napuniti 80, i možda zaista odigrati glavnu ulogu u filmu o afganistanskoj akrobatkinji koja se pretvara u zmaja.
Bonus video:
