Dva decembarska događaja, koja su obliježila godinu na izmaku, su anketa Savjeta za praćenje izbornog programa DPS-a i bombaški napad na dnevni list „Vijesti“. Naizgled odvojena, ova dva događaja imaju dodirnu tačku.
U navedenoj anketi, što je bilo i za očekivati, nije ispitivan stav građanstva o nezaposlenosti, slabom zdravstvenom i socijalnom osiguranju, neadekvatnom obrazovanom sistemu, institucionalnoj neefikasnosti i materijalnoj bijedi. Naravno, ovi staro-novi problemi isticani su i početkom 90-ih, kada je putem ulice došla na vlast ova stranka (u međuvremenu je napravljen politički dogovor između nje, nekadašnjeg dželata i njenih žrtava – nacionalnih stranaka manjinskih naroda i programski slične, manje partije, koja ovih dana, flertujući sa opozicijom, pokušava da poboljša svoj položaj unutar vladajuće koalicije). I tada, kao i sada, prilikom prezentacije rezultata sporne ankete, istaknuti član vladajuće partije dokazivao je svojim prepoznatljivim, kontadiktornim tvrđenjem još jednu neistinu aktuelne vlasti (ovakve izjave, osobito ovog autora, ne treba samo uzimati kao primjere za javno dezavuisanje i varanje javnosti, već i kao ozbiljan materijal za psihijatrijsko proučavanje). Ovaj političar, kojem su nesmotreni ili prećerano zajedljivi novinari dodijelili nadimak zavičajnog sofiste, za najboljeg predstavnika vrijednosti u našoj zemlji, ali iza Njegoša (imalo se bar malo zastide), pročitao je ime svog političkog šefa.
Želeći da izbjegnem svoj subjektivni stav i konstatujem kako naša vladajuća koalicija crnogorske građane smatra ranjivim subjektima i pojedincima koji ne znaju šta je u njihovom interesu, pa im zato u javnoj sferi osmišljava raznorazne „zabave“, poput predmetne ankete, i na taj način ih udaljavaju od suštinskih problema, navešću citat našeg veoma istaknutog istoričara. Možda on najbolje potvrđuje jedinu, i ironičnu, sponu aktuelnog premijera sa našom najznačajnijom istorijskom ličnošću.
“Pero Tomov (Njegošev rođeni brat) je obezbijedio za sebe ekonomski monopol i stvorio jednu trgovačku oligarhiju, kojom je kontrolisao čitav ekonomski život Crne Gore. Pripadnici te oligarhije bili su istovremeno i dio sistema vlasti – od lokalne uprave do Senata. Oni su, s Perom na čelu, od 40-ih godina 19. vijeka vladali Crnom Gorom, a ne Njegoš! Njihova briga za sopstvene interese i očuvanje jednog korumpiranog sistema, uzrokovala je nepravdu, nezakonitost i državno propadanje. Jedan Njegošev savremenik piše – Sudnici bjehu isti oni ljudi koji su činili najvišu mutnju i najviše zlo u Crnu Goru... A sirotinja ne smijaše da se brani od Suda, a bolji i jači koji bjehu ne marahu za Sud, nego kad oćaše skrivit oni bolji, on nešto mitom nešto hajterom izlazaše vazda prav, a sirotinja plaćaše. Zato sirotinja živjaše grđe pod Petrom II, nego pod Svetijem Petrom.“
Nakon ovoga dolazimo do suštinske spone između ova dva dođaja. Ovakvo krivotvorenje, ima za posljedicu da se kod običnog građanina stvori svijest o nečemu što nije objektivno realno. Kantovski rečeno, na osnovu toga što je obnovljena crnogorska državnost, i cjelishodnosti njenog opstanka jer nemamo dobrih institucija, kao zaključak nameće se potreba o jakom vođi. E, medijski prostor za demontiranje ove DPS sofistifikacije čistog uma svim slobodomislećim osobama obezbijedile su atakovane „Vijesti“.
Svakako, današnja vladajuća koalicija ne mora direktno proizvoditi strah. Devedesetih su, što mogu potvrditi i manje, mazohističke članice vladajuće koalicije, upotrebljavali tajnu i javnu policiju, vojsku i ekstremne prosrpske partije. Danas je dovoljno da šef režima nekoga nazove „štakorom“ ili „bitangom“ da bi se pokrenule nasilničke subsocijalne strukture, koje su i jedini suštinski produkt ove političke vlasti. Prosto je zapanjujuća sličnost sa situacijom koja je prethodila atentatu na srpskog premijera Đinđića. Tadašnja javno izgovorena mržnja desničarskih, opozicionih stranaka prema pokojnom Đinđiću, ima dodirnih tačaka sa teškim atribucijama koje naš premijer upućuje predstavnicima ovog pisanog medija.
Međutim, kako ni jedno zlo ne ide samo, od ovog struktuiranog nasilja teža je, i više plaši, naša tranziciona svijest. Nakon svih ovih godina, zahvaljući političkom iscrpljivanju (enormnom broju političkih događaja koji nisu ostvarili konkretne pomake), odlika našeg vremena nije postojanje straha zbog političkog djelovanja, već odsustvo bilo kakvog osjećaja prema nasilnim dešavanjima i frapantna ravnodušnost prema sopstvenoj ranjivosti! Naš, još nedovoljno razvijeni, politički mentalitet otupio je prema svim vidovima nasilja (kriminalno, maloljetničko, porodično, komunalno, ekološko, političko i dr.) i prihvatio ga kao uobičajenu svakodnevicu.
Na kraju ove priče i godine, ostaje nada, da ćemo kao građani početi realno da sagledavamo učinke ranijih društvenih procesa i da ćemo konačno shvatiti da „sada su tu seks (čitati kao izborne nepravilnosti), droga, nasilje i strah“. U godini pred nama, treba da odbacimo tvrdnju kako živimo u društvu koje neće promjene. Prestanimo sa besomučnim ponavljanjem da se osjećamo iscrpljeno i nemojmo da se krijemo iza kafanskog izgovora o nepostojanju kvalitetnije političke alternative. Nemojmo više tolerisati infantilno pravdanje naših sugrađana, koji su zbog svoje socijalne ranjivosti, prilikom izbora morali da glasaju protiv svojih interesa. Otvoreno prezrimo potenciranje sigurnosti na poslu zbog pripadnosti partijama na vlasti. Ne vodimo računa o onima kojim im služe. Primjenimo Senekine riječi : „Mudar čovjek nikada ne pita koga drugi služi, ali samo njegovi postupci pokazuju istinost njegovih riječi“. Srećno!
Bonus video:
