Jedan od načina da se osvrnemo na rastuće vojne tenzije oko nekoliko sitnih ostrva u Istočnom kineskom moru je da se nedavni događaji posmatraju kao jasan primjer politike moći. Kina je u usponu, Japan ekonomski stagnira, a Korejsko poluostrvo je i dalje podijeljeno. Jedino je prirodno da Kina pokuša da potvrdi svoju istorijsku dominaciju nad regionom. I isto tako je prirodno da se Japan osjeća nervozno zbog mogućnosti da postane neka vrsta vazalske države (Koreanci su već navikli na ovu ulogu u odnosu na Kinu).
Pokoravati se američkoj moći, kao što je bio slučaj sa Japanom nakon 1945. godine, bila je neizbježna posljedica katastrofalnog rata. Većina Japanaca može da živi sa tim. Ali potčinjenost Kini se ne bi mogla tolerisati.
Ipak, pošto je politika u istočnoj Aziji i dalje izrazito dinastička, jedno biografsko objašnjenje bi moglo biti prilično korisno. Šinzo Abe, japanski premijer, je unuk Nobusuke Kišija, nekada vodećeg zvaničnika za privredu u ratnom Japanu. Pošto su ga Amerikanci zarobili kao ratnog zločinca 1945. godine, Kiši je oslobođen bez suđenja na početku Hladnog rata i 1957. izabran za premijera kao predstavnik konzervativaca.
Kiši je bio nacionalista sa fašističkim tendencijama tokom 1930-ih i 1940-ih. Nakon rata, jednako snažna averzija prema komunizmu učinila ga je odanim saveznikom Sjedinenih Američkih Država; Ričard Nikson mu je postao blizak prijatelj. Cijelog života nastojao je da revidira pacifistički ustav Japana koji su poslije rata napisali Amerikanci i da Japan još jednom pretvori u ponosnu vojnu silu.
Abeova najveća želja je da dovrši projekat kojim se zanosio njegov djed: da napusti ustavni pacifizam i zakopa ratne zločine Kišijeve generacije, ostajući u savezu sa SAD protiv Kine. Kao desničarski nacionalista, Abe smatra da je obavezan da se odupre dominaciji Kine, za sada makar i samo retorički.
Jedan od Kišijevih najvećih saveznika iz Hladnog rata – osim Niksona – bio je južnokorejski despotski predsjednik Park Čung Hi, koji je na vlast došao vojnim pučem godinu nakon što je Kiši podnio ostavku na mjesto premijera. Park je takođe imao sumnjivu ratnu karijeru. Pod japanskim imenom Takagi Masao, služio je kao oficir u Japanskoj carskoj armiji. Diplomirao je na vojnoj akademiji u Mandžuriji gdje je Kiši nekada upravljao industrijskom imperijom koja je počivala na kineskom robovskom radu.
I Park je poput Kišija bio nacionalista. Međutim, osim sentimentalnih ratnih veza sa Japanom, njegov antikomunizam bio je dovoljan podsticaj da nastavi tople odnose sa imperijalnom silom koja je pola vijeka držala Koreju u brutalnom kolonijalizmu. Aktuelna predsjednica Južne Koreje Park Geun Hje je njegova kćerka.
Park Geun Hje je obožavala oca koliko je i Abe volio svoga djeda, ali rezultat njene dinastičke konekcije je suprotan Abeovom. Da bi je danas smatrali korejskim nacionalistom, mora se distancirati od nekih očevih političkih veza, naročito veza sa Japanom. Iako ga i dalje mnogi Korejci cijene zbog toga što je obnovio zemlju iz ratnih ruševina, njegova zaostavština, kao i mnogih pripadnika stare konzervativne elite, umrljana je ratnom kolaboracijom. Dakle, njegova kćerka se mora suprotstaviti Japanu u teritorijalnim sporovima kako ne bi naslijedila očevu stigmu kolonijalne prošlosti.
Slučaj aktuelnog kineskog lidera, Si Đinpinga je možda najkomplikovaniji od ova tri. Njegov otac Si Žongsun bio je jedan od lidera Komunističke revolucije. Kao gerilski vođa za vrijeme rata protiv Japana, pomogao je da se poraze Čang Kaj Šekovi nacionalisti u kineskom građanskom ratu, postao član Centralnog komiteta, a potom šef propagande, vicepremijer i guverner Guangdonga.
Neko bi pomislio da zbog njegove besprekorne komunističke karijere njegov sin ne mora da se distancira, niti da ispunjava nezadovoljene ambicije. Ali i Sijev nacionalizam ima istoriju.
Glavni cilj predsjednika Maoa bio je da svoju revoluciju učvrsti kod kuće. Njegov autoritet je bio toliko impresivan da je mogao sebi da dozvoli da bude relativno opušten prema bivšim neprijateljima. Teritorijalni sporovi oko beznačajnih ostrva mogli su da se ostave po strani. Nije se čak zamarao ni da zahtijeva da mu Britanci predaju Hong Kong.
Tek kada je Deng Sjaoping otvorio vrata za trgovinu sa kapitalističkim zemljama namjerno je pokrenuto antijapansko raspoloženje. Ni marksizam, ni maoizam nisu mogli biti upotrebljeni da se opravda pridruživanje Kine kapitalističkom svijetu. To je ostavilo jedan ideološki vakuum koji je uskoro ispunio nacionalizam staroga kova. Što je više rukovodstvo otvaralo kinesku ekonomiju, to je više podgrijavalo narodni gnjev zbog grjehova iz prošlosti, naročito japanskih.
Čovjek koji je bio najzaslužniji za Dengovu politiku otvorenih vrata bio je niko drugi do Sijev otac, Si Žongsun. Kao uvijek pragmatičan komunista, stariji Si je bio meta nekoliko Maovih čistki, kada su one sa relativno umjerenim stavovima često proglašavali kontrarevolucionarima. Čini se da njegov sin slijedi njegovu pragmatičnu tradiciju, otvorenu ka poslovanju sa svijetom. To je razlog zašto i on, poput Dengovih reformatora, mora da ispolira nacionalistički autoritet prkoseći Japanu i potvrđujući kinesku dominaciju u istočnoj Aziji.
Niko od ovih lidera – Si, Abe ili Park – ne želi stvarni rat. Njihovo držanje je umnogome za domaću upotrebu. Jedan od razloga zašto mogu da se upuste u ovo opasno natezanje je stalno prisustvo SAD kao regionalnog policajca. Američke oružane snage predstavljaju tampon između dviju Koreja i između Kine i Japana.
Prisustvo Sjedinjenih Država dozvoljava rivalskim silama u istočnoj Aziji da se ponašaju neodgovorno. Jedina stvar koja bi mogla promijeniti njihovo ponašanje bila bi da SAD povuče svoje vojne snage. Tada bi ove tri zemlje morale same da nađu rješenje za situaciju.
Međutim, to se među Amerikancima, Japancima, Korejcima, a vjerovatno i Kinezima smatra prevelikim rizikom. Kao posljedica toga, vjerovatno će se nastaviti status kvo, što znači da su nacionalistički nastupi oko spornih teritorija sve sem okončani.
Bonus video:
