NEKO DRUGI

Spotaknice

Imbecilna debata o značaju „naših“ žrtava, uvek spremni antisemitizam, rasizam i netolerancija prema svakom drugom i preostale grozote mogu se bez teškoća zamisliti kao odgovor na spotaknice
71 pregleda 0 komentar(a)
olovka, pisanje, sveska, Foto: Shutterstock
olovka, pisanje, sveska, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 04.08.2018. 08:26h

Spotaknice bi mogao biti prevod nemačkog naziva Stolpersteine, kamenovi spoticanja: reč je o dugogodišnjem projektu nemačkog umetnika Gintera Demniga, da se pred kuće zadnjeg boravka žrtava nacizma, pre svega Jevreja, ali i Roma, homoseksualaca i invalida postave imena žrtava sa osnovnim podacima - ime, datum rođenja i smrti, po mogućstvu mesto smrti, sa formulom „tu je stanovao/la…“. To je natpis na pločama veličine 10x10cm, zlatne boje, koje su postavljene već u 22 evropske zemlje, preko 60.000 njih. Šestog avgusta biće postavljene 23 spotaknice (na slovenačkom spotikavci) u Ljubljani, na inicijativu Roberta Valtla. Robi je svima poznat ljubljanski kulturni lik: sa Ivicom Buljanom osnovao je i vodi Mini Teater i zatim Jevrejski kulturni centar, u Križevniškoj ulici: ova uličica, uglavnom iz baroknog doba, postala je uistinu najlepša ljubljanska ulica, sa cvećem, klupama i događajima skoro svaki dan: sem izvrsnog, tvrdo postdramskog pozorišta, Mini Teater gosti konferencije, razgovore, priredbe i predstave za decu, festival tolerancije i mnogo drugih programa. A sem što je izvrstan glumac, Robi je već godinama i ljubljanski Deda Mraz…

Ginter Demnig smatra da su spomenici holokausta zatvoreni u sebe, i da bi nacističke zločine trebalo zapamtiti u svakodnevici, na ulici, da se o njih uistinu misleno „spotaknemo“ i počnemo razmišljati o ljudima iza imena, izvan muzejske atmosfere, na mestu gde su ih istrgnuli iz života. Spotaknice idealno odgovaraju ulicama sa kamenim kockama, čije dimenzije ponavljaju, ali i asfaltu i betonu.

Sem Ljubljane, spotaknice bi se bez teškoća mogle zamisliti u Zagrebu, Novom Sadu, Osijeku, Beogradu, Sarajevu, Skopju, urbanim centrima iz kojih su odvođeni Jevreji i ostali, a lako bi se mogle postaviti i na mestima odakle su deportovani Romi. Već postoje u Trstu, Gorici, Mariboru. Finansijska sredstva su skoro beznačajna, a rad na ljudskom sećanju neizmeran.

Imbecilna debata o značaju „naših“ žrtava, uvek spremni antisemitizam, rasizam i netolerancija prema svakom drugom i preostale grozote mogu se bez teškoća zamisliti kao odgovor na spotaknice. No, teško je zamisliti bilo šta na šta se ta smesa ne bi odazvala, tako da rizik nije ništa veći u slučaju spotaknica. Na sreću, akcija može početi sa jednom kućom i njenim stanovnicima koji imaju dobru volju da zabeleže sećanje.

Što se mene tiče, postavila bih takve ploče za članove porodice Stanislava Vinavera, koji je kao jugoslovenski oficir preživeo rat u zarobljeničkim logorima. Porodična kuća je u Đakovačkoj ulici, ispod Đerma, gde sam živela od svoje četvrte do osme godine, u zgradi preko puta.

(Peščanik.net)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")