STAV

Crnogorska rodeo ekonomija

Siva ekonomija na tržištu rada je vrlo prisutna i veliki broj poslodavaca je jednostavno primoran da se tako ponaša upravo zbog velikih nameta koje otežavaju poslovanje
205 pregleda 4 komentar(a)
Pare, novac, državni dug, ekonomija, Foto: Shutterstock
Pare, novac, državni dug, ekonomija, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 30.01.2019. 00:55h

Svako ko je makar jednom u životu pratio rodeo nastupe uživo ili putem televizije zna krajnji ishod tog takmičenja. Čovjek je na podu dok se životinja - bilo da je to bik ili neka druga - polako smiruje i vraća u stanje mira. Gotovo identična stvar se dešava onda kada određenim mjerama država pokušava da reguliše odnosno kontroliše ekonomiju. U početku sve biva tako mirno i naivno, a potom kreće ritanje tržišta i za tili čas eto nas na podu, pokušavajući da shvatimo gdje smo ovog puta pogriješili. Čini se da naši ekonomski stručnjaci još nisu - a pojedini i ne žele - naučili lekciju i da je neophodno da još koji put tresnu o pod, dok građani plaćaju i nijemo posmatraju tu predstavu zvanu crnogorska ekonomija.

Nedavno obilježavanje 106. rođendana jednog od istaknutijih ekonomskih mislilaca i dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine, Miltona Fridmana, podsjetilo me na jednu važnu, ali za Crnu Goru nesvojstvenu, misao: „Jedna od najvećih grešaka je ocjenjivanje politika i programa na osnovu namjera, umjesto na osnovu rezultata“. Čini mi se da je ova misao i dalje nepoznanica za naše društvo i da sve češće padamo pred populističkom retorikom uzalud vjerujući da ćemo konačno moći da krenemo naprijed. Čak i da su namjere naših državnih stručnjaka plemenite, posljedice njihovih namjera će biti katastrofalne, što i govore svi rezultati pokušaja države da reguliše određena tržišta u ime i u korist građana. Kada god bi država pokušala da nametne određene regulacije kojima bi „zaštitila“ građane, isti bi prvi nastradali. Možda je najdalje u ovoj potrebi otišlo Ministarstvo finansija i gospodin Radunović koji je u intervjuu za Vijesti 04. januara 2018. godine izjavio: „Ja smatram da su akcize koje smo uveli akcize na luksuz, a to su štetni proizvodi, cigarete, alkohol, koka-kola, i jesu proizvodi koji se ne mogu smatrati životnim namirnicama...“ - Ovim se potezom država stavlja u ulogu dadilje koja ima namjeru da reguliše šta je to štetno po njene građane ili nije. Da li je njena briga dala rezultate? Nije! Građani su samo svoju potrošnju usmjerili ka sivom tržištu gdje su ove proizvode mogli da nabave po jeftinijim cijenama.

Pored brojnih neuspjelih pokušaja Ministarstva finansija da kontroliše tržište, ipak i dalje ne posustaju u toj namjeri. Tako je nedavna izjava da će Ministarstvo finansija kontrolisati minimalnu cijenu rada na tržištu dočekana kao velika i dobra -kako su neki mediji prenijeli. Ipak, može li vještačka manipulacija i uređivanje cijene rada biti dobro i značajan iskorak za ekonomski prosperitet u Crnoj Gori? Sve činjenice i iskustva drugih država ne idu tome u prilog. Zakon o minimalnim zaradama (ponovo) će naštetiti poslodavcima i zaposlenima, a u krajnjem slučaju i državi.

Siva ekonomija na tržištu rada je vrlo prisutna i veliki broj poslodavaca je jednostavno primoran da se tako ponaša upravo zbog velikih nameta koje otežavaju poslovanje.

Istraživanje Unije poslodavaca o parafiskalnim nametima (onim manjim nametima i taksama pored uobičajenih) predstavilo je rezultate koji su zapanjujući. U Crnoj Gori postoji oko 3.000 taksi i 938 naknada koje kako državna, tako i lokalna administracija ubiraju od svojih građana. Možda nesvjesno, ali mi (građani Crne Gore) hranimo Levijatana i sve će nam teže biti da se izborimo sa tom nemani. Iako postoje tendencije i obećanja da će uporedo sa tim Zakonom biti i smanjena opterećenja poslodavcima, postoji doza skepse da će se to uistinu desiti ili će biti primijenjeno u određenoj dozi koja će se kasnije ispostaviti kao neodrživa.

Jasno je da svi priželjkujemo bolji standard koji će nam omogućiti da živimo život ispunjen dragocjenim momentima sa onima koje volimo. Ali da bismo poboljšali standard i da bismo živjeli dobro od sopstvenog rada ne treba nam više državne regulacije ili administracije, nego manje iste - a više slobode i tržišne konkurencije. Regulacije nikada nisu rješenje, one su izvor svih problema.

Vraćajući se nazad na početnu misao, više je nego i očigledno da se tržište ne može kontrolisati, a čak i oni koji su to pokušali možda su uspjeli u prvi mah, ali već u sljedećem su bili na podu. Moguće je da nam svima manjka ekonomske i finansijske pismenosti i da kao društvo još sazrijevamo, ali je neophodno da što prije počnemo da ekonomske politike i programe ocjenjujemo na osnovu rezultata, a ne namjera. Naš prosperitet ne zavisi, i nikad neće zavisiti, od Evropske unije i našeg članstva u zajedinci evropskih država već isključivo od naše želje da njegujemo slobodno, odgovorno i prosperitetno društvo. A odgovornosti u birokratiji nema - i nikad je neće ni biti.

Autor je diplomirani ekonomista i predsjednik Luča Instituta u Crnoj Gori i potpredsjednik Luča Global u Sjedinjenim Američkim Državama