Stav

Đido

Kao 12-godišnji dječak, prvi put sam vidio Đilasa, crnogorskog revolucionara, četvrtog u hijerarhiji Titove Jugoslavije (Tito, Kardelj, Ranković, Đilas). U prepunom, starom, dobrom, kolašinskom hotelu Bjelasica, ljetovali su Blažo Jovanović, Veljko Vlahović, general Savo Drljević, Andro Mugoša, Milovan Đilas s prijateljem, britanskim političarem, laburistom Bevanom
202 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 07.12.2013. 09:26h

Povodom 60 godina Crnogorskog narodnog pozorišta, teče Everyman Đilas, Radmile Vojvodić…

A, ljeta 1953. kao 12-godišnji dječak, prvi put sam vidio Đilasa, crnogorskog revolucionara, četvrtog u hijerarhiji Titove Jugoslavije (Tito, Kardelj, Ranković, Đilas). U prepunom, starom, dobrom, kolašinskom hotelu Bjelasica, ljetovali su Blažo Jovanović, Veljko Vlahović, general Savo Drljević, Andro Mugoša, Milovan Đilas s prijateljem, britanskim političarem, laburistom Bevanom. Dežmekasti, crven kao žar, Anojrin Bevan, bio je uvaženi gost.

Čuveni direktor Bjelasice Mirko Bošković starao se da svima ugodi. Tada se na more malo išlo; planine su bile atraktivnije. Na Vranjaku je postojala nevelika, zelenkasta drvena kuća u kojoj su ljetovali Blažo i Andro; šetali po divnim proplancima Blelasice. Moja tetka Maša, iz Berana, izdizala je ispod Zekove Glave, tik iznad Biogradske gore, đe žmari potočić. “U našu kolibu”, pričala je Maša, “banu jednog dana Andro Mugoš (baš tako je rekla: ‘Mugoš’), počastih ga jardumom, kačamakom i skorupom”.

Moj otac Maksim, poveo me u Bjelasicu. Sa zadnje strane hotela bilo je nekoliko garaža u kojima su parkirani tada rijetki automobili. Blažo Jovanović se vozio u svijetloplavom pakardu, a u pratnji Milovana Đilasa nalazio se novi, zeleni mercedes, kabriolet. Muvao sam se oko tih automobila, koji su tada bili rijetkost. I: zaustavi se limuzina, iz koje, kao bez duše, iskočiše tri mlađa čovjeka, osvrćući se lijevo-desno.

“Tražite li, možda, zeleni mercedes?”, upitah.

“Tražimo, tražimo! Mali, đe si vidio zeleni mercedes?”, salećeše me sa svih strana.

“Otišao je tamo, prema Pažanju”.

Odjuriše uz Taru ne bi li stigli strastvenog ribolovca Milovana Đilasa. I Tito se jedaman iskrao svojim pratiocima i iz dedinjske rezidencije u Užičkoj 15 odjezdio u beogradku noć. Nastala je pomama po Beogradu; Tita su pronašli u restoranu Skadarlija, đe je divno pjevala Divna Đoković…

Tokom studija u Beogradu, Milovan Đilas je dijelio sobu, u Balkanskoj, s mojim ocem. Hranili su se pokatkad u ruskom restoranu u obližnjoj Ulici kraljice Natalije. Pasulj bez mesa koštao je dinar. Korpe na stolovima su bile pune ljeba koji se mogao uzimati neograničeno. Dok stigne pasulj, crnogorski studenti bi pojeli cio ljeb. Kad je vidio da mu se naglo povećala potrošnja ljeba, gazda restorana, Rus, istjerao ih je uz sočnu psovku…

Kolašinskog ljeta, 1953, Đilas je krenuo na Biogradsko jezero, u ribolov. Nađosmo se na kerepu (splavu s daskama postavljenim na nekoliko buradi): moj otac, Đilas, Bevan, zatim legendarni lovočuvar Mato, i ja. Dva čovjeka iz pratnje odložiše svoje pištolje na patos kerepa i pokriše sakoima. Đilas je zabacio udicu; lovio, lovio, ulovio prvu ribu, poveliku pastrmku i poklonio je meni. Ja sam se, nekako, snebivao, nijesam htio da je uzmem, a on uporan: “Uzmi Slobooodane, uzmi Slobooodane!” Odlijegala je, čini mi se, Biogradska gora. “Uzmi Slobodane”, reče mi otac, “i u svoj dnevnik zapiši da si dobio pastrmku od velikog Đida”. Uzeo sam ribu. Tog dana više nijednu nije ulovio.

Iznad Biogradskog jezera, livada Ganovača. Na njoj grob mog đeda, oca moje majke Danice, crnogorskog komite Manojla Mišnića. Ubili ga Austrijanci 1917. O tome Milovan Đilas, u svom kultnom romanu Besudna zemlja, piše:

“…Neki austrijski narednik nasrnuo je na djevojku u susjednom selu, Bjelojevićima. Njen brat Manojlo Mišnić plane i ubije ga. Austrijanci su zapalili selo, sva planina se uvila u zelen i otrovan dim, a vjetrovi su donijeli opori miris garevine. Manojlo se krio po Biogradskoj gori u kućici udovice Marije, po strani i na vidoku, ali ga je, kako se pričalo, ona izdala. Jedna zora ga je zatekla opkoljenog u kućici – Austrijanci su ga zvali na predaju. Ali hajduk nije ni pomislio da se preda. Bacio je na njih bombu i jurnuo za njom. Bio bi im utekao da ga, već jednom nogom u šumi, nije zgodio kuršum u petu. Stigli su ga i dotukli, kasapeći ga bajonetima. Seljaci su ga dovukli na livadu iznad Biogradskog jezera i zakopali kraj bistrog i ledenog izvora, gdje se odmaraju putnici… Birali su lijepo mjesto kako će mu se grob i pogibija pamtiti. Ali su zaboravljeni, zarastajući u paprat i tonući pod znamenitijim zbivanjima”.

U Mojkovcu, Đilas je mojim ujacima, Milanu i Đoši, zamjerio što je Manojlov grob zarastao u paprat. Oni su ga ubrzo obnovili.

S jeseni 1953. Milovan Đilas je u Borbi počeo seriju komentara. U početku su njegovi saborci govorili: “Ah, to može samo naš Đido”. Govorkalo se i da mu je, navodno, Bevan “popio pamet”. A kada se pojavio članak u kojem predlaže “borbu za nove i konkretne demokratske oblike”, tu je bio kraj. Na specijalnom plenumu u januaru 1954. godine, Đido, kako ga je Tito zvao, smijenjen je sa svih funkcija u partiji i vladi. Ostalo je poznato.