Odbrana neke zemlje, od svih oblika mogućeg ugrožavanja, može imati visok stepen sigurnosti samo pod uslovom da se ne poremeti redosljed slojevitosti u rješavanju problema odbrane. Kako to treba uraditi (a bez ulaska u široko teoretisanje) najlakše se može objasniti na primjeru Crne Gore.
Ukoliko bi Crna Gora ušla u bilo koji oblik rata, ušla bi u rizik sa trajnim posljedicama. Zbog toga je važan prvi nivo (sloj) promišljanja i odlučivanja, a to je onaj nivo koji ima geostrateški značaj. Šta to konkretno i pojednostavljeno znači? Formula je jednostavna: „Okreni se oko sebe, vidi kako su organizovani drugi oko tebe, pridruži se njima, isključi emocije i mitomaniju, snizi političku i vojničku retoriku, ne svađaj se sa bilo kim, miroljubivo utiči na svakoga, realno izdvajaj za sistem bezbjednosti, snizi izdatke za odbranu, ali, zadrži pravo da odlučuješ o svojoj sudbini.“. Ako je to tako (a jeste), problem geopolitičke i geostrategijske orijentacije lako je rješiv – Crnoj Gori je najsigurnije da uđe u (sa civilizacijskog aspekta gledano) odabrano društvo. To društvo čine države NATO-a. Uslov je da se političari, vojnici i policajci prestanu borbeno junačiti. Jer, svako junačenje je pouzdan pokazatelj sopstvene inferiornosti. A na inferiornog se, po pravilu, lako nasrće.
Drugi nivo sigurne odbrane je podruštvljavanje odbrane. Država, koja svoju odbranu zasniva na snazi oružja, je, u suštini, neodbranjena država. Odbranjena je ona država koja svoju odbranu zasniva na miroljubivoj državnoj politici, a koju građani slijede. To znači da se treba premještati sa podržavljene odbrane (gdje je snaga oružja najveća snaga) na podruštvljenu odbranu u kojoj je demokratska građanska svijest najveća snaga. U podržavljenoj odbrani uvijek i za sve se okrivljuju država, vojska i policija, dok u podruštvljenoj odbrani građanin i civilno društvo preuzimaju težišnu odgovornost za pitanja odbrane. Tada se civilno društvo snažno pridružuje svojoj državi, vojsci i policiji i prihvata ih kao svoje. Ljudska prava i građanske slobode u podržavljenoj odbrani su uvijek u riziku da budu ugroženi, dok to nije slučaj u podruštvljenoj odbrani. Kod građana (po pitanju odbrane) moguće je izgrađivati odgovornost samo na dva načina, ili kroz regrutno služenje vojne obaveze (što bi bio korak unazad) ili kroz podruštvljavanje odbrane. Da bi se to postiglo, potrebno je novo sistemsko rješenje.
U građenju sistema sigurne odbrane (odmah iza geostrateške orijentacije) najvažnija je pravilna procjena mogućih izazova i rizika. Nije teško zaključiti da su, u crnogorskom slučaju, to: nedostatak vladavine prava, prirodne i vještački izazvane katastrofe, epidemije, organizovani kriminal i korupcija, te sajber kriminal. To nameće jasan zaključak da sigurna odbrana Crne Gore leži, prvenstveno, na osposobljenosti i odgovornosti civilnog društva za odbranu. Država i njeni sistemi jesu glavni nosilac odgovornosti za građenje sistema odbrane, ali, snaga odbrane se nalazi u snazi civilnog društva.
Treći nivo u izgradnji sigurne odbrane je u pravilnom odabiru modela vojske u sistemu odbrane. Taj model treba biti sposoban da uspješno realizuje (iz svoje nadležnosti) zadatke iz prva dva nivoa. Sadašnji koncept odbrane i model vojske u Crnoj Gori najbolje se može kvalifikovati kao beskorisan slon koji je privezan na jasle, a koji mnogo jede. Šta uraditi? Crnoj Gori su potrebne „gotove snage“ koje mogu trenutno reagovati i koje mogu (iz vojne oblasti) u sadejstvu sa policijom osposobljavati građane kako da oni odgovore na sve izazove, rizike i prijetnje. Ono što zasigurno možemo tvrditi je da građane sada niko ne osposobljava i priprema, niti ih u bilo čemu čini odgovornim. Ovo, prosto iz razloga, jer takav sistem nije ni uspostavljen.
Crnoj Gori je potrebna vojska „gardijskog tipa“, brojne veličine do 800 visokoosposobljenih i dobro opremljenih profesionalaca. Potrebno je još do oko 300 lica u upravnom aparatu, koji će (pored poslova u vezi sa vojskom) biti zadužen za planiranje, osposobljavanje, opremanje i pripremu civilnog društva za odbranu od svih vrsta ugrožavanja. Ovako predloženi model ne ograničava Crnu Goru u evroatlanskim integracijama; snižava zahtjeve međunarodnih organizacija prema Crnoj Gori za učešće u međunarodnim misijama; te, snižava finansijsko izdvajanje za vojsku, a pripadnike vojske materijalno bolje situira. Najvažniji efekat je u činjenici da se sistem odbrane podruštvljava, u kome građanin postaje odgovoran za svoju bezbjednost, sistem je jeftiniji, društvo postaje sve više civilno i značajno se smanjuju uzroci međusobnog nepovjerenja i okrivljivanja između građana i državnih institucija. Ovakavim sistemom odbrane od Crne Gore se otklanjaju dva najteža rizika po svaku zemlju, a to su: rizik od rata i rizik od terorizma.
Ušli smo u desetu godinu otkada sam sve ovo predložio. Ali, tada se, nažalost, krenulo pogrešnim putem, pa ni kozmetički pokušaji ispravki grešaka ne daju rezultat. Rješenje je u sistemskoj promjeni koncepta odbrane. Nije slučajno da je (prvi put u istoriji) korupcija evidentirana sa pojavom prve vojske, a korupcija danas prati svaku vojsku na planeti. O crnogorskom slučaju moglo bi se mnogo šta reći. Sistemsko podruštvljavanje odbrane je veoma jaka odbrana od tog društvenog zla.
Pristup ovakvom rješenju sistema odbrane, starije generacije asocira na Koncepciju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ) u SFRJ. Inače, po mišljenju relevantnih vojnih teoretičara, to je bio jedan od najboljih modela odbrane u novijoj svjetskoj istoriji. Nesreća je bila u tome što su taj sistem rasturili oni koji su bili zaduženi da ga čuvaju. Bili su to prikriveni nacionalisti, šovinisti i mafijaši. Neki od njih, još uvijek, čvrsto drže vlast.
Bonus video:
