Stav

Kome prijetiš, Đukanoviću?

Jezik otkriva, koliko i prikriva. U našem društvu, u kome je socijalna nejednakost, bilo koje vrste, bitno obilježje odnosa među ljudima, nema osnove za razuman i uman razgovor, a onda ni osnove za trpeljivost! Ponavljamo, samo jednaki mogu da vode razgovor
167 pregleda 0 komentar(a)
Milo Đukanović prijetnja Abazoviću, Foto: YouTube
Milo Đukanović prijetnja Abazoviću, Foto: YouTube
Ažurirano: 23.11.2013. 08:04h

“Sjedi... Tebi, tebi, tebi... Sjedi bitango.“ (premijer Milo Đukanović poslaniku Dritanu Abazoviću, tokom plenarnog zasjedanja Skupštine Crne Gore 21. 11. 2013.)

„U vašem je i u mojem interesu, kao i u interesu svih ljudi, da živimo u istini bez obzira koliko smo dugo boravili u laži.“ (SR.V. Emerson, „Društvo i osama“)

U civilizovanoj zajednici vode se istinski, argumentovani i razložni razgovori. To je moguće zbog činjenice jer su subjekti komunikacije slične ili uravnotežene društvene moći. I sa razvijenom sviješću o poštovanju svog sagovornika i uvažavanju njegovog drugačijeg stava. Danas jesi, śutra nijesi javni funkcioner, ali si u svakoj prilici slobodan građanin.

Kod nas nije tako! Kao što zbori sam o sebi, uvodni „citat“ najbolje ilustruje odsustvo ravnomjerne raspodjele moći u našem društvu. On potvrđuje postojanje prinude i gubitak slobode. Zbog ovoga je Crna Gora strogo hijerarhijsko društvo. U njoj danas nema slobodne komunikacije, već imamo strogu vertikalu po kojoj se sa autoritetom odozgo ne smije razgovarati. Kada poslanik, poput gospodina Dritana Abazovića, shodno Ustavu (zaboravlja se da je Skupština Crne Gore organ veće pravne snage od Vlade), prigovori navodima premijera Mila Đukanovića, posljednje što treba da se čuje jesu prijetnja i psovka. Ovaj događaj zabrinjava, ali ne čudi. Ova posljedica ima valjani uzrok.

Znajući da je čovjek društveno biće i da se on izražava u jezičkim obracima svoje zajednice, ne treba da čudi što dotični gospodin psuje i prijeti, jer to je dominatni obrazac današnjeg ponašanja u Crnoj Gori. Za ove, skoro 24 godine, strukturalno nasilje vladajuće partije u potpunosti je uništilo vrijedonosno poimanje naše svakodnevnice. Etičko dekodiranje našeg građanstva najbolje se ogleda kroz njegovo (čitati DPS-ovsko) jezičko određivanje pojmova – lopovluk se označava kao snalažljivost, nasilno ponašanje je odraz uspješnosti, uljudnost se smatra slabošću, savjesnost je izjednačena sa glupošću i znavenost predstavlja ozbiljan problem.

Jezik otkriva, koliko i prikriva. U našem društvu, u kome je socijalna nejednakost, bilo koje vrste, bitno obilježje odnosa među ljudima, nema osnove za razuman i uman razgovor, a onda ni osnove za trpeljivost! Ponavljamo, samo jednaki mogu da vode razgovor. Lažan politički legitimitet prikriva lično bogaćenje uskog kruga ljudi i egzistencijalnu bijedu većine stanovništva. Izmoljena podrška međunarodne zajednice efektno prikriva nerad državnih institucija i zloupotrebe javnih resursa. Verbalno zalaganje za vladavinu prava, i evroatlantske integracije, prikriva brojne zloupotrebe javnog i tajnog sektora bezbjednosti, koje će, dok ovo traje, u sprezi sa krupnim tajkunima i još krupnijim kriminalcima, još dugo moći da od nesrećnog građanina prave biračku marionetu.

Možda ovo i sluti na nešto! Možda se DPS danas zaista ponaša kao Marija Antoaneta. Da, ako im građani, osobito Cetinjani, dođu na neki od mogućih protesta, vjerovatno će njihovi blazirani službenici nezadovoljnoj masi ponuditi čokoladu, kao valjano rješenje za njihove životne probleme.

Dalji razvoj ovog događaja potvrdio je svoju geneologiju – ovakva izjava nema uzroka u nepoštovanju pravila lijepog ponašanja, već je nastala kao produkt ranijeg iskustva svog autora. Svjestan svoje političke moći, uzeo je sebi za pravo da svoju prijetnju i psovku okarakteriše kao zaštitu svog integriteta. U svom stilu – nije se izvinio gospodinu Dritanu Abazoviću. Ne treba očekivati izvinjenje od onoga koji se nije izvinio za Dubrovnik, deportaciju ratnih izbjeglica, koji je 90-ih nacionalno vrijeđao i čija policija je batinjanja pristalice obnove crnogorske državnosti.

Shodno ovome, ne treba da čudi ako lider najjače partije, Crnu Goru smatra svojom političkom prćijom, kao i svojevrsnom ideološkom farmom. Da, baš kao reality show na televiziji koja morbidno uljepšava i kulturološki kontaminira našu stvarnost. Ovo ne treba da čudi, jer su njen vlasnik i naš premijer iskočili iz istog skuta – političkog okrilja bračnog para Milošević. I ne samo to, premijerov osporavani ispad neodoljivo podsjeća na ponašanje jednog od glavnih junaka romana Džordža Orvela, koji, gle ironije, prilikom izbora na farmi koristi geslo: „Glasaj za Napoleona i pune jasle“ i, preko svog poklisara, ističe da su odanost i poslušnost važniji od hrabrosti.

Većina građana će o ovom događaju zauzeti stav nakon održavanja kolegijuma predsjednika Skupštine Crne Gore. Ne nadam se da će nadležni u ovome utvrditi zloupotrebu javnog položaja, ponašanje koja ga čini nedostojnim za vršioca javne funkcije, izazivanje mržnje i netrpeljivosti, nepoštovanje Ustava Crne Gore i... Ali, nadam se da ima nas, slobodnih građana, koji mu poručujemo: Đukanoviću, ne naređuj i nemoj da nas psuješ! Ne diži prst, jer te se ne bojimo! Sram te bilo! I, naravno, dovoljno je samo da odeš.

Preporučujemo za Vas