„Ja sam tvoja iskra besramna,
reče meni svijetla ideja-
vodiću te k vječnome ognjištu
od kojeg sam i ja izlećela“.
(Luča Mikrokozma, Radivoja Toma Perova Petrovića sa Njeguša)
Današnja Crna Gora u potpunosti djeluje po instruktaži/blamaži savremenog svjetskog poretka u cjelosti (Yeee, Snowden could be wright!). Ona nema jedinstvenu identifikaciju o tome šta jeste, kao i stav o tome kakvi treba da budemo prema drugima (čitati – međunarodnoj zajednici) i kakvi jesmo unutar zajednice (čitati – države). Magnostik u lavirintu svojih civilizacijskih podjela i istorijskih zabluda, milenijumska dama nedavne demokratske obnove, traži u svojoj prošlosti osnov i, mogli smo ovih dana viđeti iz nedavnih medijskih navoda, krivicu za budućnost – Contradictio in adiecto! Tačnije, nakon hiljadugodišnjeg protoka, identitetski i moralno zbunjena Crna Gora trećeg milenijuma traži krivce za nedavna, bratoubilačka djela, pa čak i dnevnopolitičke turbulencije u njenim nekadašnjim, vjekovnim, danas trebalo bi i slavljeničkim, literalnim pregaocima, institucionalnim utemeljivačima i filozofskim kreatorima. Reklo bi se da neoliberalni koncept aktuelne političke vlasti sve može poništavati i, ujedno, veličati! Prosto rečeno, svaka nelogičnost je moguća i kontradikcija je, makar i koaliciona, poželjna. Da...
Danas u Crnoj Gori i Njegoš nije siguran!
Svakako, nije riječ o tome šta bi danas lovćenski genije rekao o nama, ali, isto tako, nisu primjerene, dvije, suprotstavljene kvalifikacije aktuelne političke vlasti u Crnoj Gori o njemu (sramna je konstatacija da bi bio ponosan na današnju Crnu Goru, kao što je i neprimjerena konstatacija da je riječ o genocidnom piscu)! Najavljena izmjena Zakona o državnim i drugim praznicima, označila bi 13. novembar kao datum koji bi, moguće, podstakao književni i svaki drugi kreativni proces ovog prostora, ali ne bi izbrisala njegovu projektovanu i ostrašćenu identifikaciju koja se odomaćila kroz Tuđmanovu krilaticu – suživot! Da, dva panja su u suživotu! Jedan pored drugog. Bez ičeg što ih veže, spaja... Jer krošnji nemaju, jer ih kraste nacionalne i vjerske vođe! Kao da danas ne slavimo zajedno vjerske praznike i uzajamno se posjećujemo, nemamo bračne drugove, rođake, pobratime i kumove drugih konfesionalnih i nacionalnih pripadnosti.
Yeee (još jedna od mnogih interpretativnih zapadnjačkih zavjera), zatvorimo se u nacionalne torove, ne vezujmo se socijalno raznorodno – brak, pobratimstvo, kumstvo i zapošljavajmo se, ne po znanju, stručnosti i savjesnosti, već po identitetskom ključu.
U djelima Petra II Petrovića Njegoša, pobratima Ali-paše Rizvanbegovića, naglašava se da je brat mio bilo koje vjere bio i da je vrijeme „majstorsko rešeto“ za neke naše balkanske podjele, koje će u istoj pjesmi vrsni pjesnik razvrstati, kao da je slutio četvoroimeno, nacionalno određivanje južnoslovenskog jezika.
Sva današnja Njegoševa ljepota, uvažavajući svu njegovu stvaralačku raznolikost (jedan od poslanika Liberalnog saveza konstatovao da je Gorski vijenac bio svojedobni manifest za političku borbu), danas uporno pokušava da se upodobi mjeri u kojoj raznorazni nacionalni ideolozi, političari, istoričari, borci za nacionalna prava, pisci i književni kriričari žele da je iskoriste u domenu svojih beskrupuloznih ličnih i ideoloških promocija. Njemu se danas ne daje mogućnost objektivizacije stvaralačke pozicije (i pored toga što je svojom filozofoskom crtom otrgnut od vremena imperijaline invazije i neprosviješćenosti svoje zajednice) i, kako kaže uvodni citat, univerzalne, možemo reći skoro kantovske, prvobitne idejnosti o nastanku svijeta i smisaonosti svjetskog poretka (koju mi spoznajemo kako spoznajemo) i etičke vrijednosti naših života:
„Otrovnošću nadojena duša
i zavišću sl'jepom zapaljena -
reče tvorac vojenačalnicma -
put istine nigda viđet neće
ni vkustit sreće besamrtne.“
Nakon svega, ne samo ovom prilikom napisanog, već i onog što jeste i što će biti stvoreno povodom Njegoševog djela, kao što i pripada onome kojem je Bog dao mahove za vječnost, kao moguća prikladna je misao Konfučija da nije bio nesretan onaj kojeg na svijetu niko nije poznavao, već onaj koji je zaista postao važan i koji, i za života, nije mislio o tome da će drugi znati o njemu.
Bonus video:
