više od riječi

Brijanje

Mediji su bili puni likova koji svečano i slavodobitno objavljuju da su obrijali brkove, nakon decenija gajenja toga “ukrasa” na muškom licu. “Što ti je muškarac bez brkova”, pitao se duhovitom knjigom Ante Tomić
7 komentar(a)
Parada ponosa pres, Foto: Luka Zeković
Parada ponosa pres, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 26.10.2013. 15:17h

Izgleda da su protivnike Parade posebno iznervirali – brkovi.

To je bio duhovit odabir znaka za paradu. Što svjedoči o energiji igre, o ludističkom impulsu kod organizatora parade, a to je istinsko osvježenje u tragično ozbiljnom društvu kakvo je crnogorsko.

Mediji su bili puni likova koji svečano i slavodobitno objavljuju da su obrijali brkove, nakon decenija gajenja toga “ukrasa” na muškom licu. “Što ti je muškarac bez brkova”, pitao se duhovitom knjigom Ante Tomić. Opet, ako je Mišo Kovač svojevremno obrijao brkove – onda nije šteta da i po koji dični Crnogorac ostane bez brkova, samoinicijativno i u znak protesta. Brkove su noslili i Staljin i Sadam, Hitler i mnogi državnici, i to uglavnom iz zemalja i epoha za koje se ne bi moglo reći da su bile naklonjene LGBT populaciji. Zato je takav odabir simbola parade bio subverzivan, duhovit, ironičan prije svega.

Parada je bila povod, huligani su urnisali grad. Ali, nešto drugo je zanimljivo: većina populističkih glasova osude nasilja krivce vidi u – akterima parade ponosa. Jesu svi vidjeli snimke na kojima se dobro vidi ko pravi probleme, ali, krivo je „vaskoliko gejstvo“, jer je, je li, isprovociralo ove dobre momke da čine to što su činili.

Nasilnost se doživljava kao konstanta – samo je ne treba buditi. „Kriv je ubijeni, ne ubica“, glasi poslovica jednog susjednog nam naroda koju je Franc Verfel iskoristio za naslov svoje novele.

To je opasna logika za bilo koje društvo. Prvo, jer je nedvosmisleni znak anticivilizacijskog društvenog impulsa. Nakon toga, prisustvo ovakve logike u nekim slojevima društva rađa mogućnost da se sve konvertuje u tu vrstu preokretanja stvari. Zato je moguće da u Crnoj Gori najžešći hajkači sebe predstavljaju kao žrtve hajke, da kriminalci prozivaju čestite građane zbog kriminala, da nepismeni novinar-egzekutor sebe poredi sa Danilom Kišom!

Dio javnosti je žestoko ustao u odbranu mitropolita Amfilohija zbog monstruoznih izjava, koje se, od strane branitelja predstavljaju kao jedna, eto, obična – metafora. No, pozabavimo se malo tom “metaforom sa brcima”. Postoji li metaforika koja izjavu o onome što se siječe i u oganj baca, može pretvoriti u jednu puku bezazlenost? Kao da se zaboravlja ponešto: metaforičnost ne ukida značenje. Metafora je figura koja, semantičkim transferom, nešto govori. Pa da vidimo, kada se skine odora metaforičnosti (ah te stilske figure) što mitropolit hoće reći? Mitropolitova metafora nudi dvije slike – drveta koje se siječe i drveta koje se baca u oganj. Jasno je, ova metaforika potiče iz starih vremena kada su takve radnje – siječenje drveta i njegovo bacanje u oganj, bili dio svakodnevice većine ljudi. Ta je metafora, to hoću reći, ljudima bila jasna. Ali, ova metafora danas ima ogromne, sijede brkove... Na čemu smo, dakle. Drvo koje se siječe nesumnjivo je metafora za nekoga (ili nešto) za što se preporučuje odstranjivanje, uklanjanje iz šume, vrta, bašte, metaforično, a bukvalno – društva. I ne samo da se odstranjuje. Mitropolit odmah dodaje poruku i što s njim poslije, što nakon odstranjivanja. „Baciti u oganj“. Mitropolitova metaforika je tužno jasna. Ja ovdje previđam metaforiku, meni ovo mnogo više liči na ordinarni fašizam.

I zamislite – a to je posebno tragičan momenat – oko ovakvoga se lome najveće političke snage u ovoj državi. U nadmetanju između vlasti i stožerne opozicione snage za naklonost mitropolita, svi gube, gubi Crna Gora, dobija samo – mitropolit.

Kada daje ovakve izjave mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije izgleda kao čovjek koji nikada u životu nije pročitao Novi zavjet, a kamo li da ga je prevodio. Po njegovim intonacijama i metaforici reklo bi se da nikad nije stigao do Novog zavjeta, kao da je ostao zagubljen u starozavjetnoj tami...

Možda se Đukanović, u svijetlu novih simpatija za Amfilohija i njegove, odluči za teokratiju, kad „pukne“ Evropa? Crna Gora je već imala takvo iskustvo, pa, moguće da računa da će mu to proći. Teokratija u kojoj je svako obavezan da nosi – brkove. I tako, već odavno, u toj Đukanovićevoj strukturi moći, u toj dvorskoj hidri, odavno ima nešto religijsko – crkveno: stroga hijerarhija, vrhovni poglavar je nepogrešiv (kao papa, nekada), prinose mu se žrtve...

U svakom slučaju, sada je već jasno: za sljedeću paradu, u istom duhu, treba izabrati novi simbol – crnu mantiju... Eto, pa da učesnici, po Džomiću (koji je izgleda zadužen za oblačenje, dok su drugi zaduženi za skidanje), budu pristojno obučeni. Onda valjda neće smetati nikome. Možda im se i Filip zaleti da osvešta paradu...

Preporučujemo za Vas