Stav urednika

Kupih pištolj

Tvrdim da svaki neriješeni napad ima veze sa vlašću i onima bliskim vlasti, da se zato slučajevi ne rješavaju, niti će se do kraja riješiti dok je ove vlasti
115 pregleda 34 komentar(a)
Smoking gun, Foto: Differentwaystoquitsmoking.com
Smoking gun, Foto: Differentwaystoquitsmoking.com
Ažurirano: 20.02.2019. 10:17h

Juče sam nabavio pištolj za koji nemam dozvolu. Ne želim da mi se ponovi 5. avgust 2009. ili da prođem kao Duško Jovanović. Dozvolu neću tražiti, a zahtijevam  da mi policija i tužilaštvo prećutno omoguće da ga nosim kako bih zaštitio svoj i živote svojih kolega ako i kada to zatreba. A imam  i neke druge ideje.Zašto bi mi to prećutno dozvolili? Zato što su po Ustavu građani jednaki pred zakonom i zato što su prećutno dozvolili gradonačelniku da ima pištolj bez dozvole. Sudski spisi i MUP su to potvrdili, “Vijesti” objavile, a on nikad nije demantovao. To je isti onaj pištolj koji je tatin sin izvadio iz tatinog službenog auta, kada su napali Borisa i mene, repetirao ga i prislonio mi ga blizu srca. Potom su mi tri godine sudili pod optužbom da sam koristio diktafon ili mobilni kao opasno oružje. Sad, kad imam pištolj, prava sam medijska mafija, a i frizura mi ga daje.Jedan evropski diplomata na službi u Podgorici tražio je prije godinu da mu objasnim zašto su na udaru kritičari crnogorskog režima, a posebno profesionalni mediji, njihovi novinari, urednici i osnivači. Rekao sam mu da je jedan razlog (tada) slaba i razjedinjena opozicija, a drugi ogromno povjerenje koje građani imaju u takve medije. Zato premijer i mafija, ako se to može uopšte razdvojiti, smatraju da im od kritičkih medija i novinara prijeti najveća opasnost. A onda ovaj evropski diplomata kaže da je to politički kvalitet  za ovu državu i društvo - “zamislite šta bi bilo da nema vas”.Odgovorio sam mu da bi mi samo htjeli da radimo svoj posao, poput novinara u njegovoj zemlji gdje ih niko ne prebija, a kamoli ubija. Rekao sam mu i da mi je muka od tog političkog kvaliteta, jer svake noći kad se vraćam s posla kući, dobro pogledam čeka li me neko u mraku ispred zgrade, baš kao i mnoge moje kolege. E, da bi mi bilo manje muka od tog političkog kvaliteta, kupio sam pištolj za koji nemam dozvolu. Jasno je da vlast nema namjeru da riješi napade na novinarke i novinare.  Zanemarljiv je broj pronađenih napadača, našli su nekoliko dobrovoljaca, ali nijesu otkrili nijednog nalogodavca.  Nevjerovatno je da je to zbog bilo čije nesposobnosti, u zemlji gdje vlast zna šta je ko juče ručao. Ako je zbog nesposobnosti, zašto niko ne smjenjuje te nesposobne? I zato opet tvrdim da svaki neriješeni napad ima veze sa vlašću i onima bliskim vlasti,  da se zato ne rješavaju, niti će se do kraja riješiti dok je ove vlasti.Očito je, na primjer, da vlast nema namjeru da oslobodi Olju Lakić iz gotovo dvogodišnjeg zatvora. Da  ima, utvrdila bi čija je stvarno fabrika cigareta u Mojkovcu, koja se i danas bavi onim o čemu je ona pisala prije gotovo tri godine. Zar samo tužilaštvu i policiji nije jasno da su stvarni vlasnici te fabrike, bivši visoki službenici policije i udbe, naručili prijetnje Olji i napad na nju. Vlast ne zanima šta radi mafija, zato što mafija upravlja državom.Ne znaju, na primjer, ko je napao i naredio napade na Tufika, ni prije 6 godina, ni prije dva mjeseca. Tufko, ako treba pištolj, samo reci, znam gdje ima, povoljno.Znam da pištolj ne treba našim navodnim kolegama koji se nikad nijesu pojavili na protestima poput jučerašnjeg. Njih ne diraju, jer su dio ove vlasti, baš kao i mafija. Ali biće zato svi oni uskoro na skupu koji sprema premijerov prijatelj, freško oslobođen krivične odgovornosti za napad na moje kolege Mića i Luku. Na skupu koji će biti nova epizoda višegodišnje hajke na kritičare režima, skupu koji - ništa tu nije čudno - finansira država od para poreskih obveznika.Pištolj je možda trebao Miću i Luki, kad ih je napao premijerov prijatelj u društvu naoružanog premijerovog tjelohranitelja koji je tog svog “slobodnog dana” čuvao drugog premijerovog prijatelja, saveznog premijera Caneta. Možda bi im pištoljem bilo lakše da dokažu psovanje i oduzimanje fotoaparata ili diktafona. Možda se onda ne bi usudio advokat premijerovog prijatelja - koji zastupa i Brana i Džigija, drugu dvojicu premijerovih prijatelja - da ih prijavi za lažno prijavljivanje. Jasno je da je to ista matrica, žrtva se mora pretvoriti u zločinca, a zločinac u žrtvu, da bi se napadi nesmetano i nekažnjeno nastavili. Sad kad imam pištolj, možda mi padne na pamet da odem na neki pres, recimo premijerov, pa neka se usudi da ne odgovori istinito ili iz prve na moje pitanje. Ili da mu upadnem u kancelariju, ispsujem ga,  ispljujem i izvrijeđam jer mi se ne sviđa kako radi, otmem mu kompjuter (ili bolje papire) da vidim da nešto ne piše što mi nije po ukusu, a iz telefona mu izbrišem brojeve pevaljki iz Grand parade (ne sviđa mi se ta muzika). Ili upadnem kod tužioca ili direktora policije, pa im radim to isto. Pa ih onda prijavim za lažno prijavljivanje. Zašto da ne, kad mogu oni, mogu i ja. Po Ustavu, smo svi isti pred zakonom.

Preporučujemo za Vas