STAV

Učini Državu Gorom

Veliki univerziteti su postali veliki jer su slavu stekli na znanju, a ne na neznanju. Oni su čuveni jer su dali nobelovce koji pomjeraju granice, vuku svijet naprijed i ne žele da se pomire sa nepromjenjivošću. Na njima širite vidike i unosite duh slobodne misli
3 komentar(a)
Univerzitet Donja Gorica, UDG, Foto: Udgedu.me
Univerzitet Donja Gorica, UDG, Foto: Udgedu.me
Ažurirano: 20.02.2019. 15:03h

Neprimjereno i neukusno zapomaganje gurua neoliberalne ekonomije profesora Veselina Vukotića i njegovog sljedbenika, partnera sadašnjeg premijera, da se izjednači naš državni i njihov privatni univerzitet je slika vremena u kojem živimo. Ovo je vrijeme u kojem se hoće nametnuti stav da je sramota stran pojam, a društvena odgovornost nepoznanica.

„Učini Državu Gorom“- univerziteti su rezultat stanja u društvu u kojem se hiperprodukcijom neznanja želi glumiti povećan procenat visokoškolaca. Ovo ne bi bio problem da se isti samo ogleda kroz simuliranje povećanja procenata; ovdje je problem mnogo dublji i opasniji jer se stvaraju generacije poklonika po cijelu naciju opasne ideologije koji trebaju da nastave onamo đe su učitelji stali. Učitelji traže model za političku nepromjenjivost, ali takođe dobro znaju da nemaju model biološke nepromjenjivosti. Njima treba konstanta. Konstanta koja će im obezbijediti sigurnu starost i konstanta koja će nastaviti istu ideologiju.

„Učini Državu Gorom“- univerziteti su oni na koje se uglavnom upisuje što po partijskoj, što po interesnoj orijentaciji. Naravno, postoji i procenat onih koji naivno vjeruju da nevidljiva ruka tržišta može od „Učini Državu Gorom“- univerziteta napraviti Harvard ili Oksford, ali ne može. Veliki univerziteti su postali veliki jer su slavu stekli na znanju, a ne na neznanju. Oni su čuveni jer su dali nobelovce koji pomjeraju granice, vuku svijet naprijed i ne žele da se pomire sa nepromjenjivošću. Na njima širite vidike i unosite duh slobodne misli.

Ko su “vodeći“ predavači na "Učini Državu Gorom“- univerzitetima? Da li su to oni koji mogu pričati o tome kako izdati državne garancije za propale projekte? Da li su to oni koji demagoški propovjedaju mogućnost pokretanja biznisa sa jednim eurom, a sami ga nisu sposobni pokrenuti sa milionom? Da li su to isti oni profesori koji su se ježili državnog intervecionizma,  a sada vape da im država pomogne? Sve su ovo pitanja od čijih odgovora zavisi i kredibilitet nekog univerziteta.

Nekada su ugledni profesori, pored traga oličenog u prenesenom znanju brojnim generacijama, znali zavještati dio svoje imovine u društvene svrhe. Danas „ugledni“profesori imaju drugačiju logiku, valjda prilagođenu eri globalizacije, logiku po kojoj dio državnog novca žele preliti u sopstvene poslove.

P. S. Tek na kraju uvidjeh da sam ime ovoga univerziteta mogao pisati i skraćeno UDG.