Nadarenost da izabere prave riječi uvijek je bio najjači adut američkog predsjednika Baraka Obame. Sada je, izgleda, upao u zamku svojih riječi.
Pošto je u martu izjavio da SAD „neće tolerisati upotrebu hemijskog oružja protiv sirijskog naroda“, a prošle godine govorio o „crvenoj liniji“ koja se ne smije preći, on će izgubiti obraz ako ne reaguje snažno na ubistva više od 1.000 civila gasom sarin, koja je navodno počinio sirijski režim. Naravno, rizik da će izgubiti obraz nije dobar razlog za napad na državu.
Ali zašto se Obama prije svega ograničio takvom retorikom? Zašto baš ta crvena linija? Državni sekretar Džon Keri je s pravom opisao upotrebu gasa kao „moralnu gadost“. Ali takvo je i mučenje djece, kako je zapravo i počeo građanski rat u Siriji prije više od dvije godine. I je li ubijanje civila hemijskim agensima moralno gadnije od granatiranja, upucavanja ili izgladnjivanja do smrti?
Makar je nakon upotrebe iperita u Prvom svjetskom ratu uobičajena pretpostavka da su određene vrste oružja nemoralnije od drugih. Oružje za masovno uništenje, nuklearne bombe posebno, sigurno izazivaju više štete brže od bilo kojeg konvencionalnog naoružanja. Ali da li zaista postoji jasna moralna razlika između ubijanja oko 100.000 ljudi u Hirošimi jednom atomskom bombom i likvidacije još više ljudi u Tokiju za jednu noć udara zapaljivim bombama? Da li je nemoralnije pobiti Jevreje gasom ili strijeljati u jamama?
Prema argumentu koji je iznio Nikolas Kristof u „Njujork tajmsu“, brza kazna bi mogla ubijediti sirijskog predsjednika Bašara al Asada da prestane da koristi hemijsko oružje i upotrijebi „banalnije načine da masakrira svoj narod.“ Mislim da ovo nema smisla. Problem je svakako masakriranje, a ne metodi koji se koriste.
U svakom slučaju, moralna skarednost, iako opravdan, nije dovoljan razlog za kretanje u rat. Mao Cedung je bio odgovoran za smrt više od 40 miliona Kineza 1950-ih i 1960-ih. Niko zdravog razuma nija ukazivao da bi vojna intervencija u Kini bila dobra ideja. Tokom 1980-ih, Sadam Husein je gasom pobio stotine hiljada Iranaca i Kurda. SAD su ga podržale.
Dakle, da li je to pravno pitanje? Upotreba hemijskog oružja je zaista kršenje međunarodnih konvencija, uključujući Konvenciju o hemijskom oružju, koju Sirija nikada nije potpisala, i Ženevski protokol, čija je potpisnica. Stoga, postoje dobri razlozi da se Asad tretira kao ratni zločinac i u tom slučaju bi trebalo da bude optužen pred Međunarodnim krivičnim sudom (MKS) – uspostavljenim na osnovu ugovora koji SAD nikad nisu ratifikovale. Međutim, zaobilaženje Ujedinjenih nacija i pokretanje nelegalnog rata da bi se kaznio nelegalni čin je politika koju nije lako odbraniti.
Ipak, neko će reći, svakako „međunarodna zajednica“ ili Zapad, ili SAD kao glavna zapadna sila, moraju negde povući liniju. Kako odgovorne vlade mogu jednostavno zažmuriti kada nevini ljudi ginu u velikom broju? Tolerisanje genocida se ne može tolerisati.
Ali gdje tačno povući tu liniju? Koliko ubistva čini genocid? Hiljade? Stotine hiljada? Milioni? Ili to nije pitanje brojeva? Genocid je, na kraju krajeva, stvar namjere da se ubiju ili prognaju ljudi na osnovu njihove rase, nacionalnosti ili vjere. Tehnički, ubistvo deset ljudi iz tih razloga - ili čak dvoje – moglo bi biti jedan oblik genocida.
Postoji još jedan način da se to pitanje razmotri. Pitanje o kojem bi trebalo razmisliti prije intervenisanja silom u drugoj zemlji je da li će to poboljšati situaciju, spasiti živote i učiniti svijet bezbjednijim. Da, nasilje nad građanima, bilo gasom sarin ili helikopterima, jeste moralna gadost. Pitanje je kako odgovoriti: Šta će imati efekta?
Pravda i moral imaju malo veze sa ovim. Kao MKS, „humanitarna intervencija“ ima veće šanse da uspije u slučaju neke slabe zemlje (recimo Srbija, Mali ili Sijera Leone) nego gdje je u pitanju velika sila. Niko neće da ispaljuje rakete na Kinu ili Rusiju u cilju odbrane ljudskih prava ili međunarodnih standarda ratovanja.
Sirija, kao što mnogi ističu, nije Libija ili Mali. Niti je to velika sila. Ali njen građanski rat se već proširio izvan njenih granica, uvlačeći u proces veće sile poput Irana, Turske i Rusije. Izazivanje požara u regionu bilo bi gore od moralne gadosti građanskog rata.
Nipošto nije sigurno da će intervencija SAD učiniti bilo šta da smanji rizik od šireg rata. Neki zagovornici američke intervencije - i neokonzervativci i „liberalni jastrebovi“ – zapravo kao da žele suprotan ishod; oni žele rat protiv Irana. A u Obaminoj glavi vjerovatno postoji jasna veza između crvene linije u Siriji i one koju je nacrtao za Iran, možda jednako nepromišljeno, da ga spriječi da proizvede nuklearno oružje.
Dakle, šta se želi postići američkim napadom na sirijske mete, koji, kao je Obama već ubijedio svijet, nema za cilj promjenu sirijskog režima? On neće zaustaviti građanski rat. Ali će čak i jedan projektil pretvoriti SAD u direktnog učesnika, provocirajući još više nasilja. Spasavanje Obamine časti teško da je vrijedno tog rizika.
Ovo je stav mnogih ljudi u Siriji, čak i među pobunjenicima. To je stav većine ljudi u Evropi. Takođe je stav većine naroda u SAD. Možda je čak i stav samog Obame, zbog čega on nastoji da dobije na vremenu, očajnički prebacujući na Kongres odobravanje napada. Njegovi odnosi sa Kongresom nisu nimalo harmonični. Ali sada mu je on potreban više nego ikad - da bi, kako kažu u Americi, sačuvao svoje dupe.
Copyright: Project Syndicate 2013.
Bonus video:
