Zajagrilo ljeto, njujorško. A Njujork, ne bi bio Njujork… U jednom baru na Menhetnu, dežmekasti, uglađeni gospodin, za klavirom; pred njim čaša crnog vina.
“Vidiš li toga“, reče mi prijatelj.
“E, on je učesnik one francuske veze po kojoj je snimljen istoimeni film!”
Premijerno prikazan 1971, kriminalistički film “Francuska veza” reditelja Vilijama Fridkina, zasnovan na istinitoj priči, vinuo je u zvijezde Džina Hekmana koji je sjajno odigrao njujorškog policajca Popaja Dojla, u nastojanju da prekine trgovinu heroinom iz Francuske u Ameriku…
U kanjonima Menhetna hladovina.
Prolaze svakojake fizionomije, iz cijelog svijeta.
Svako nosi svoju tajnu dolaska; svakome je još uvijek ostalo nešto od onoga što je sa sobom donio u svom zavičajnom brašnjeniku i to lagano krčmi.
A između Druge i Treće avenije, u sjenovitoj Pedesetoj ulici, ordinacija Dušana Kosovića, psihijatra visokog ranga. Čekaonica prepuna. Očigledno, ovaj stasiti Crnogorac umije da pomogne ljudima…
“Kosović nije običan čovjek”, veli moj prijatelj Bajram Vukelj, njujorški Gusinjanin.
“On se nalazi u knjizi ‘Ko je ko u Americi’. On je majka sirotinjska. Kosović je sila!”
U nevelikom dvorištu, ukliještenom između nekoliko oblakodera, Kosovićeva bašta. Crnogorska. Paprike, paradajz, raštan. U sredini, strašilo! Napravio ga je Živko Nikolić, da zaštiti pabiru od halapljivih golubova njujorških.
A doktor Kosović priča: “Kad sam radio tamo, u Titogradu, moj ljekarski pregled koštao je 100 dinara. Za taj novac se moglo kupiti jedno jaje. Ovdje, za jedan moj pregled, mogu kupiti hiljadu jaja…Pokušavam da pronađem kako i na koje probleme nailaze naši iseljenici. Vidio sam, recimo, ljude koji se razočaraju u Ameriku, ne mogu da se snađu i vraćaju se natrag. Kad dođu u domovinu, vide da i tamo ne mogu i onda stalno lete. Oni su psihološki ‘iznad okeana’, raspeti između dva neba…”
U sobičku do Kosovićeve ordinacije, slavni crnogorski filmski reditelj, Živko Nikolić. Otjerala ga je iz domovine nepravda i nemogućnost da se u starom kraju u potpunosti iskaže. Ovdje je dobričinstvom doktora Kosovića.
“Moja priča je prosta. Jednostavno, ja tri-četiri godine, skoro, nijesam ništa radio tamo”, veli mi Živko Nikolić. “Odbijali su me u zajednici kulture Srbije, za projekat koji sam nudio (‘Ukleti brod’), za mene nije bilo mjesta u toj produkciji. Zašto? Ne znam. Tako sam se osjetio tamo suvišnim i potražih više sreće ovdje, u ovom prostoru”.
Odšetasmo do razbuktalog Tajms Skvera. Pričamo o Crnoj Gori; i o zajedničkom prijatelju Bobanu Boljeviću, novinaru, s kojim sam u mladosti radio u kulturnoj rubrici “Pobjede”.
“Ovamo, kao prvo nemam Crnu Goru, a to je bilo moje tematsko opredjeljenje, jer sve što sam do sada snimio, snimio sam u Crnoj Gori”, kaže Živko Nikolić.
“Sad se od mene traži da snimam krimiće po Čikagu, ili kaubojce po Nevadi, daleko od mog svijeta, svijeta crnih ubradača, odlazaka i povrataka (bilo da je u pitanju smrt ili kakvo drugo putovanje…). Nalazim se na zbilja velikom raskršću. Ponudili su mi jedan projekat. Tražio sam scenario da pročitam. U prvih pet strana bilo je, ni manje ni više, nego trideset šest mrtvih. Sve leš do leša. Rekao sam im da ja toliko mrtvih ne umijem sahraniti i nijesam mogao prihvatiti jedan toliko besmisleni tok priče gdje je svaki kadar osmišljen tako da bude sračunato uzbuđenje…”.
Sjedimo u bašti restorana “La Maganette”, na ćošku Treće avenije i Pedesete ulice. Pridružio nam se te večeri i moj rođak Božo Vešović, koji je iz Perua, gdje decenijama živi, doletio u Njujork da se vidimo. Tu je doktor Dušan Kosović, naravno Živko Nikolić.
Opet, Crna Gora. Na Menhetnu. U sjećanju; u priči.
“Kako samo od dugog sjećanja Krnovo i Ozrinići dobijaju posebno značenje… Sve što je vrijedno nosimo sa sobom”, kaže Živko. “Jer Njujork ne čini čovjeka čovjekom. Ovdje je skupljena velika stvaralačka energija naših ljudi. Na svakom koraku možete sresti velike stručnjake koji polako puštaju korijene u ovu zemlju. Tu su veoma cijenjeni, imaju dobre zarade, njihova djeca su već Amerikanci. Ponešto će sačuvati iz Starog kraja. Gledao sam te mlade ljude iz druge – treće generacije na jednom skupu. Igraju naša kola, autentično, a kad pokušate sa njima razgovarati – ne znaju svoj jezik. Ako je jezik biće čovjeka, onda čije je biće? Naravno, treba čuvati to što je najvažnije, čuvati umne ljude, jer nijednoj zemlji nije mnogo pameti. Zemlja se ne mjeri metrima već mudrošću”.
Neko reče da je Njujork centar svijeta.
“Jeste, to je zaista moćan grad”, veli slavni reditelj Živko Nikolić. “U njemu reklo bi se sve se stače, iz njega sve izvire, u njemu sve uvire, i dobro i rđavo. A kad .je riječ o pravoj umjetnosti onda tu nema nikakve razlike bilo na kom prostoru. Umjetnički znak je svuda čitljiv i svako može uspostaviti komunikaciju sa drugim krajem svijeta bez problema. Lijepo je u američkoj kulturi što svako dolazaći ovdje donosi nešto od svoje boje i tu ostavlja, tako je prilika da se stvara jedna osobena američka kultura, autentična, sastavljena od tuđih autentičnosti, i tako svoja… A gdje ću živjeti? Ja ću biti tamo gdje imam posla, gdje mogu da živim sa svojom porodicom”.
Gore, na njujorškom nebu, milio je mjesec.
Bonus video:
