Kao jedanaestogodišnjak, ako sam dobro zapamtio njegovu sjajnu usmenu pripovijest, Kovač je pobijedio na nikšićkom sreskom pionirskom takmičenju mladih guslara. To je bio prvi javni uspjeh budućeg velikog pisca. Što jeste zabavno, jer je Mirko Kovač, između ostaloga, bio pisac koji je svojim djelom snažno destruirao upravo epsku svijest i njen moral...
Njegovo pisanje bilo je „neprekidna orgija“ (Ljosin termin, povodom Flobera) samoispitivanja. Mnogi Kovačevi poštovaoci čudili su se njegovoj strasti s kojom je, uvijek iznova, sređivao stare knjige. A zapravo je znao da se pisanje, za razliku od života, nikada ne završava...
U Pekićevoj prepisci sa Kovačem, koju možete pronaći u izuzetnoj knjizi „Korespodencija kao život“, ima nevjerovatnih detalja. Silna pisma su savršen materijal za rekonstruisanje duha jedne epohe i jedne odista specifične družine.
U jednom pismu Pekiću iz šezdesetih, Kovač kaže: „Ostajem u Nikšiću prilično dugo. Ne znam inače gde ću odavde iz Naroda koji nas je stvorio“.
U ovoj knjizi naići ćete i na sjajne detalje oko famoznog Kovačevog tifusa. Godine 71, Kovač je umalo umro od tifusa. Dok je ležao u bolnici u istu sobu je stigao još jedan tifusar – pjesnik Brana Petrović. Kada se sve dobro završilo, Pekić u pismu veli svom prijatelju: „Imaš pravo kad kažeš da si u bolesti bio pošten i dosledan, kao i sve budale uostalom, i nisi se odrekao nijedne muke.“
Sjećam se, bio je septembar 1984, tek stigao na studije, u Beograd, kupio sam, Prosvetina knjižara u Knez Mihailovoj, knjigu „Uvod u drugi život“. Prvi dani studiranja ostaće zauvijek obilježeni suludim lavirintima, montažama, kolažima te Kovačeve knjige. (Gdje se, uzgred, u tom obilju čistog književnog materijala, nalazi i epizoda sa tifusom.) Na zadnjoj korici, uz portret autora, nalazio se citat koji me je namah osvojio.
Autor je, navodim po sjećanju, obećavao da će sve, normalan život, druženje s prijateljima, malograđansku udobnost, čak i sopstvenu smrt – pokvariti svojim knjigama... Naravno, već je Kovač spadao u moje omiljene pisce – bio sam pročitao Vrata od utrobe i Gubilište, i, prije toga, prozu koju sam grozničavo osvajao, Moja sestra Elida... To je bila prva Kovačeva knjiga koju sam držao u rukama.
Na ljeto pred odlazak u Beograd, sjećam se, svi su pričali o Pavićevom Hazarskom rečniku, koji se tek pojavio i odmah opčinio sve – čitaoce, kritičare, prevodioce... Sjajnu pjesnikinju, Crnogorku s Kosova, Darinku Jevrić, koja je bila gost mojih roditelja, pitao sam da li je pročitala Hazarski rečnik. Rekla mi je da je to zanimljivo, ali, „potraži Kovačev novi roman, to je knjiga majstora“. I poslušao sam je, rekoh, čim sam došao u Beograd.
Iz te vizure osamnaestogodišnjaka koji izlazi iz knjižare sa novom knjigom u ruci, djelovao bi mi kranje nestvarno događaj iz 2008. godine. Na jednoj lijepoj večeri posvećenoj Mirku Kovaču, u budvanskoj Modernoj galeriji, čast da govorimo o njemu imali smo Dragan Radulović i ja. Mirko je bio dobro raspoložen i njemu i Bobi veče se izuzetno svidjelo. Ljubazni domaćini, fina publika, lijep povod... U priči, bio je spomenut i znameniti događaj kada je u beogradskom Domu omladine Kovač pogođen fotoaparatom u glavu. Nedugo nakon toga napustiće Beograd.
Na spomen toga događaja primijeto sam kako gospođa Branka Bogavac iz publike ustaje i donosi na stočić ispred mene nešto. Bila je to fotografija. Na kojoj se Mirko i Branka nalaze pored samrtničke postelje njenoga brata, poznatog novinara Dušana Bogavca, a Kovač na gogoljevskoj glavi ima ogroman ranjenički flaster.
Naravno, bio sam zadivljen (kao i ostatak publike, Branka je dobila gromoglasan aplauz) čudesnim moćima gospođe Bogavac, kojoj je najnormalnija stvar da uvijek u svojoj magičnoj torbi ima kakav foto dokumenat prvoga reda. I uvijek u pravom trenutku, na pravom mjestu. Ne vjerujem ni da bi na Internetu bilo moguće tako brzo pronaći odgovarajuću fotografiju.
Kovač se prisjetio toga neveselog dana, neposredno prije odlaska u drugi prostor. Njegov Uvod u drugi život.
U kojem pisac svaki put oživi kad otvorite njegovu knjigu. I tako zauvijek. Tako da se povodom pravih pisaca teško može govoriti o smrti. Više je to neka vrsta povlačenja iz tuđih očiju. Tako da je Kovač bio u pravu – sve, čak i smrt je „pokvario“ svojim knjigama.
Jezik pisca jeste krajnje ličan odabir, a njegov je predstavljao miks svih štokavskih standarda. Imate pisce koje stvara jezik, a imate i one koji kreiraju jezik.
I, zato, umjesto svih suvišnih riječi, smrt treba reći na način Cvetajeve – Srećan ti novi jezik, Mirko.
Bonus video:
