Svaki početak sezone u Ulcinju u posljednje dvije decenije ličio je jedan na drugi. Ove godine, ipak je bilo nešto drugačije...
Počelo je sve od predsezone - dok su mještani iščekivali vreline i turiste, u grad su se nenajavljeno, iz svih pravaca, stuštili komarci, a potom i inspektori iz raznih krajeva drage nam domovine. Razlika između prvih i drugih, čast izuzecima, jeste u tome što ovi prvi ne traže novac da bi se namirili. Takođe, za ove prve postoje nekakvi sprejevi i aparati sa tabletama, što znači da ne mogu imati ciljnu grupu. Međutim, sličnost je više nego očigledna - i jedni i drugi vole da „piju krv“, ali protiv ovih drugih ne pomažu nikakvi sprejevi ni tablete, osim možda one za smirenje živaca.
Čovjek ipak mora biti realan - za razliku od prvih, ovi drugi makar pitaju odakle da počnu ili sa koje strane tako da ste u prilici da birate. Naravno, kao i prvi, i drugi su svoj posao radili i rade vrlo predano - mještani još nijesu ni postali svjesni njihovog prisustva, a već im se vrtjelo u glavi od neuobičajeno visokih kazni. Ugostitelji, trgovci i standovaci nijesu ni znali šta ih je snašlo - tek što su uzajmili ili digli kredite da bi otvorili, država u liku inspektora preventivno je uzimala harač. Nerijetko, u jednoj istoj radnji istovremeno, sudarale su se po dvije ili tri inspekcije.
U brutalnom pohodu po harač, inspektori su svjesno zaboravili da mještani nemaju od čega da plate visoke kazne, iz prostog razloga što u gradu skoro da i nije bilo turista. Degutantna su bila njihova obrazloženja da oni samo rade po zakonu, dok ga svi ostali krše. Uvjeravanje kažnjenih mještana da su mogli mnogo gore da prođu od kazne od recimo hiljadu ili nekoliko stotina eura eura, eklatantan je primjer cinizma.
Međutim, nijesam siguran da su inspektori, opet čast izuzecima, uvijek postupali po zakonu. Samo se odjednom stvore odnekuda ili niodkuda, ništa ne pitaju, počnu da se muvaju oko kase, a zatim drsko uđu u šank i traže od konobara da im pokaže koliko novca ima u novčaniku. Možda je to po zakonu ali sigurno nije po pravilima kućnog vaspitanja. Neko je preskočio te časove.
Za takve iznenadne upade, pojedini inspektori vjerovatno su išli na specijalne kurseve koje pohađaju i pripadnici specijalnih jedinica. Kako drugačije objasniti gotovo istovjetan stil. Na takvim kursevima, vjerovatno se stvaraju i čeliče prave haračlije. Oni za vrijeme Turaka bili su bebe. Ima tu još nešto - znaju oni da su Ulcinjani miran narod. Lakše je po harač doći u Ulcinj nego u Nikšić ili na Cetinje.
Kad se sve to sabere, dobije se mučan utisak da se u stvari tu više radi o kažnjavanju jednog grada i njegovih mještana, nego o principijelnom i odgovornom odnosu države prema stanovnicima jednog mjesta koje živi od turizma.
U međuvremenu, Ulcinju se desila sezona koja će ovim intenzitetom trajati možda još deset dana, ali će vjerovatno završiti kao što je i počela - prvo će otići vreline i turisti, dok će mještani ostati da se druže sa komarcima i inspektorima. Nijedan grad na planeti nema tu privilegiju.
Ljetnje čarolije u vidu glavobolje mještana nastavljene su i u narednim danima i mjesecima. Pripreme za sezonu protekle su u „savršenom“ redu, pa je grad, kad se navikao na komarce i inspektore, mogao da počne da ubira plodove napornog rada čelnika Opštine i posebno Vodovoda. Malo ko je znao da je opštinski Vodovod dužan Regionalnom oko 100.000 eura i da je izgubio proces na sudu. Umjesto da se pozabave kako da riješe taj gorući problem, Vodovod je odlučio da se osloni na domaće snage, odnosno sopstvena izvorišta.
Tako je i bilo do kraja jula, a onda su prvo visoke kote ostale bez vode. Nakon njih, i one malo niže. U Vodovovodu su se pravdali kako oni nijesu krivi već Distribucija, jer na izvorištima često nema struje ali i velike vrućine koje su smanjile nivo vode. U Distribuciji su govorili kako su oni uradili sve što je do njih i da Vodovod „tamo ima neke svoje obaveze“. Mještani su negodovali, a turisti odlazili, jer je osim vode u gradu sve češće nestajalo i struje... Pošto niko nije preuzeo odgovornost, kako to u normalnom svijetu rade čak i teroristi, ljudi su polako počeli da razmišljaju da nije u pitanju viša sila.
Tih dana bilo je interesantno posmatrati strance kako se snalaze bez struje i vode - tokom šetnje glavnim gradskim bulevarom koristili su baterijske lampe da se ne bi stropoštali sa kojeg parapeta, kući su vjerovatno imali šterika na kilo, a četkice za zube, moguće je, nosili sa sobom na plažu. Hvala Vodovodu i Elektrodistribuciji na jedinstvenom ugođaju - takvu privilegiju ima malo koji turista na svijetu.
Agoniju su prekinuli ministar Gvozdenović i predsjednik Opštine Nazif Cungu koji su pomirili vodovode. Struja je još dva tri puta „zastenjala“, ali dalekovodi za sada dobro stoje i mještani se mole da ostane tako.
Na marginama sezone, u gradu se odvija velika politička žurka kojoj se još ne nazire kraj. Tu pleše svako sa svakim - Forca sa Demokratskom partijom, Demokratskom unijom i DPS, Demokratska partija sa Forcom, Perspektivom i DPS, a DPS bi sa svima. Pozive za ples za sada ne dobijaju SNP i Front dok SDP čeka sa strane. Koga je još briga što niko nema većinu i što Skupština ne zasjeda niti donosi odluke. Niko nikog ne kontroliše, a to su u demokratiji zove bezvlašće ili anarhija. Ali naši poltičari i dalje tancuju. Žurka traje baš kao i gužve od grada prema Adi uprkos novom mostu i obećanjima da su uska grla prošlost. Zalud je Lalić u Lelejskoj Gori govorio da se obećanja daju samo kad si dolje. Ne i kad si gore.
Ali hvala našim političarima na neponovljivom osjećaju da smo svi vlast. Nema više prstom upiranja put Podgorice jer su sada i oni Vlada. Odnosno, Vlada su oni i Vlada je sada tu, kod nas. Vlada - to smo mi i političari, i Vodovod i Elektrodistribucija i mještani i turisti i inspektori i komarci...
Bonus video:
