KONTRAPERCEPCIJA

Zašto ponos?

Zašto organizovati javna okupljanja vezana za pitanja seksualne orjentacije i identiteta? Da li je u našim uslovima riječ o paradi ili o povorci ponosa? Konačno – zašto ponosa, na što imamo biti ponosni kada je seksualna orjentacija u pitanju, budući da ona nije pitanje izbora ili ličnog postignuća?
68 pregleda 9 komentar(a)
Split, Parada ponosa, Foto: BETAPHOTO/Hina
Split, Parada ponosa, Foto: BETAPHOTO/Hina
Ažurirano: 24.07.2013. 09:44h

Danas je predviđeno održavanje prve Povorke ponosa u Crnoj Gori, prvog crnogorskog Prajda, događaja kojem, sasvim izvjesno, neće nedostajati pažnje. Pitanje je međutim – kakve? Opasnost je realna i prijetnje nasiljem treba shvatiti ozbiljno, budući da su prije dvije godine rezultirale fizičkim napadima, te otkazivanjem planiranog Prajda u Podgorici.

Od kad je ovaj događaj najavljen, za mene lično na prilično zbunjujuć način, pokrenuo je salve bljuvajuće mržnje na portalima i društvenim mrežama, ili nešto uzdržaniji zazor u izjavama poslanika, tv anketama po crnogorskim gradovima ili kiselim izrazima lica resornih ministara. Očekivano? Ne prestaje da me rastužuje činjenica da mržnja može biti shvaćena kao nešto očekivano, isprovocirano, a time u krajnjoj instanci i nešto opravdano.

Prije svega, postavlja se ključno pitanje, a to je: u kojoj je mjeri crnogorsko društvo zaista upoznato sa time što je to Prajd? Zašto organizovati javna okupljanja vezana za pitanja seksualne orjentacije i identiteta? Da li je u našim uslovima riječ o paradi ili o povorci ponosa? Konačno – zašto ponosa, na što imamo biti ponosni kada je seksualna orjentacija u pitanju, budući da ona nije pitanje izbora ili ličnog postignuća?

Količina, usuđujem se reći – namjerne neinformisanosti u vezi sa ovim pitanjima na koju svakodnevno nailazim daje mi za pravo da ponovim neke osnovne stvari.

Na prvom mjestu – zašto je potreba javna pažnja ovom pitanju? Pisala sam već o tome u okviru ove kolumne, baveći se jednim vrlo učestalim stavom koji se, suprotno njegovim implikacijama, često tumači kao stav tolerancije:

“Nemam ništa protiv toga, ali neka to drže u svoja četiri zida”.

Ponoviću, ukratko. Koordinatama “četiri zida” definisan je domen privatnosti. Privatnost se konstituiše izvan logike i pravila prema kojima funkcioniše domen javnog koji po svojoj biti, ili radije ideji, predstavlja domen jednakosti. Dok je privatnost sfera hijerarhizovanih razlika, u javnom se domenu artikulišu legitimni zahtjevi slobodnih subjekata i vodi (racionalna) rasprava o njima: konstituiše se javno dobro. Dakle, kada od LGBT osoba zahtijevamo da “to drže u svoja četiri zida” mi zapravo tvrdimo da se oni nisu kvalifikovali za javni prostor, za prostor jednakosti, a naša “tolerancija” ih, na ovaj način, drži i dalje u stanju privatnosti – stanju “doslovne lišenosti” ljudskog dostojanstva i samovoljno proglašava sramnom njihovu razliku.

U našem kontekstu u kom je organizovanje ovakve manifestacije pionirski poduhvat kojeg treba realizovati u izrazito homofobnom okruženju, mislim da je adekvatnije govoriti o Povorci ponosa, a ne o Paradi ponosa, i to iz dva razloga. Kao prvo, sama riječ parada ima i pežorativnu konotaciju, paradiranje u prenesenom smislu znači i nepotrebno isticanje, nametanje, isprazna svečanost. Drugo, u sredinama u kojima su prava LGBT osoba ostvarena u većoj mjeri i u kojima je reducirana njihova društvena stigma Parada ponosa u velikoj mjeri ima i zabavni, praktično karnevalski karakter koji raskošnim šarenilom slavi različitost kao društveno priznatu vrijednost. To kod nas ipak nije slučaj.

I konačno – zašto ponos? Ne radi se o ponosu zbog seksualne orjentacije kao takve, jer ona sama po sebi ne može biti vrijedna ili nevrijedna, bilo da je u pitanju homo, bi, ili heteroseksualnost. Riječ je o ponosu zbog hrabrosti u borbi za ljudska prava, hrabrosti da se živi u skladu sa svojim uvjerenjima, ali i hrabrosti da se stane i bude uz svoje prijatelje, znane i neznane, izložene društvenoj osudi i stigmi. Riječ je dakle o ponosu svih – i manjine, i većine, i svih skupa na to što grade društvo bazirano na solidarnosti i uvažavanju, a ne na mržnji i isključivanju.

Imam utisak da je set ovih osnovnih pitanja ostao, najblaže rečeno, u drugom planu i to na račun paušalne “razmjene vatre” između poziva na linč i otužno birokratizovanog floskulašenja o evropskim standardima ljudskih prava. Međutim, a to je za mene posebno bolno, ova su pitanja takođe ostala i u sjenci nategnutog odnosa između dvije nevladine organizacije koje se ovom problematikom prioritetno bave. Kontradiktorne izjave nekih predstavnika ovih organizacija, najava četiri dana uoči održavanja, tajnovitost u vezi sa tačnom lokacijom i terminom “iz bezbjednosnih razloga”, nejasnoće u vezi sa tim da li je u pitanju performans ili Povorka ponosa, trivijalizujući razlozi zbog kojih se događaj organizuje u Budvi, itd, gurnuli su u stranu suštinu ove manifestacije – ponos zbog hrabrosti da budemo (javno) ono što jesmo (privatno) i da budemo podrška drugima u tom naporu.

Ono što nas može stajati naše ljudskosti jeste nedostatak empatije i solidarnosti, zato su one istovremeno i meta svakog totalitarnog sistema, i naša (jedina) šansa za borbu protiv njega.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")