Uzalud tražim smisao života/kad nemam kome ruku da pružim/u ovom svijetu bez iskre i sjaja/mučen pa odbačen teško je biti...
Ni jedna politička grupacija na nikšićkoj socijalno-društveno političkoj i, naravno, tužnoj sceni, nije uspjela da okupi toliko građana kao što je to u subotu na Bedemu uradio DST.
U poplavi skraćenica koje su posljednjih dvadeset godina smarale Nikšićane, ova od Društva Skrivenih Talenata je bila ona koja im je vraćala zaboravljene osmijehe na umorna lica i punila nadom od straha i brige ispražnjene baterije života.
Četiri momčića su dvadeset dugih godina svojim iskrenim odnosom prema ljubavi i stvaranju držala pažnju i poštovanje hiljada ljudi u ovom dijelu svijeta. Vjerujući u sebe, ljubeći Nikšić, totalno različiti i pomalo ludi, bili su i ostali način i formula kako ostati svoj i normalan u nenormalnom vremenu u gradu koji ubrzano tone.
Stajem ovdje sa patetikom i lokal patriotizmom, jer ga mi znamo pretjerati i u jednom i u drugom ne primjećujući da grleći svoj grad tonemo sve dublje i mi sa njim.
Atmosfera na koncertu je bila fantastična, ali ne i neponovljiva.
Samo neka su zdravo, ponoviće opet. Ne daj bože da se jedandan Lujo prehladi, Srđa nabije žulj od izbacanja šuta, Veljka zaboli zub, a Boris padne sa bicikla i razbije koljeno. E, nema te skupine lokalnih folkera i pjesnikinja koji bi navrat-nanos organizovali ”event” podrške sa sve pozdravom za predsjednika opštine.
I nema više lažnih obećanja/sad vjerujem tebi jer imam snage/odvedi me slijepog iz ove tame/da osjetim ukus slobode...
Strahoviti urbani udar je u subotu veče izbacio ogromnu energiju sa Bedema. Ona je obasjala i probudila pospani grad. Stotine mladih u istom ritmu, hiljade pogleda i hiljade osmijeha. Nikšić je živ. I živjeće. I Đana i Jovana. Vatra će i dalje gorjeti u Ulici narodnih neroja kao i Smajo Hajruši, živjeti u srcima onih i koji ga ne znaju. DST nije samo muzička priča. DST je neodvojiv i nezaobilazan sociološki i kulturološki fenomen, ne samo Nikšića.
Zato očekujem da je vibracija malo dohvatila i donosioce odluka u našem gradu i da je poruka bila jasna i razumljiva. Nadam se da će kreatore omladinskih politika (?) ozbiljnije zainteresovati ove tri strofe u tekstu koje im na ovakav način serviram.
Ja nisam gotov i neću stati/još u meni gori ona vatra/u inat svima idem dalje/oči u oči... do posljednjeg daha...
Punk is NOT DEDović! Ne predlažem ih ni za osamnaestoseptembarsku nagradu i zaslužne penzije. Ne ljube oni previše ni zlatne značke ni povelje. Poslije dvije decenije krvavog rada nošeni čudesnim entuzijazmom i poštenim odnosom prema sebi i svojoj publici, zaslužili su da im se pruži ruka i čestita. Najteže je u svojoj čaršiji biti to što oni znače mnogo šire: priznat i poštovan muzički fenomen.
Bonus video:
