IZ LONDOna, s LJUBAVLJU

Vrata i kako ih otvoriti

Ove gotovo neljudske nelogičnosti smetaju mi u Londonu. Njihovo djelovanje na mozak prosječnog humanoida genijalno je ‘uslikao’ John Lennon u pjesmi ‘Working class hero’. Preporučujem
58 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 15.06.2013. 17:32h

Od tinejdžerskih dana, sve do ove nedjelje, vjerovala sam da je rečenica: 'Postoje stvari poznate i nepoznate, a između njih su Vrata', zamagljeni biser legendarnog rok-poete, Jim Morrisona.

'Zamagljeni biser': mudrost dugog vijeka, uprkos upitnoj jasnoći njenog porijekla i značenja.

Ove sam nedjelje otkrila da je tu mudrost o 'Vratima između dva svijeta' zapravo izgovorio Ray Manzarek 1967. godine, u intervjuu za 'Newsweek', objašnjavajući zašto su članovi grupe 'The Doors', čiji se prvi album, prije skoro pola vijeka, brzo probio do vrha američke top liste, svoj bend baš tako nazvali.

Ali je i Manzarek u davnom odgovoru za ‘Newsweek’ zaboravio navesti svoju, možda indirektnu, inspiraciju - poemu ‘Vjenčanje raja i pakla’ romantičarskog mistika, pjesnika i slikara, rođenog Londonca, Williama Blakea (1757-1827).

U ‘Vjenčanju raja i pakla’ Blake je pisao: ‘Kada bi se Vrata percepcije pročistila, čovjeku bi se sve ukazalo onakvim kako jeste, beskonačnim. Jer čovjek je sebe zatvorio, i sve vidi samo kroz uske otvore svoje pećine.’

Vratima od percepcije vratila me posjeta Bootsu - kozmetičko-farmaceutskoj radnji, velikom engleskom brendu sa stotinjak prodajnih mjesta u Londonu.

Da, dobar sam poznavalac i vjeran posjetilac Boots prodavnica. Stoga znam da samo rijetke Boots radnje, u najudaljenijem lijevom ćošku, iza homeopatskih preparata i nikotinskih žvaka, imaju ta divna Vrata.

Vrata su to na kojima piše: ‘Soba za konsultacije. Porazgovarajmo o tebi.’

Zar to nisu čarobne riječi u ovom sebičnom svijetu? Sjajna stvar. Zamislite da u apotekama imate prostoriju gdje vas čeka osoba kojoj sve možete reći, a ona će već pronaći način da vam pomogne.

Naravno, u Londonu sve se mora unaprijed zakazati (čak i samoproklamovana ‘walk-in’ masaža – ‘Dođite za sat i pedeset minuta,’ jednom su mi rekli tamo.)

Na ovim je vratima, iznad kvake, stajao papirić sa natpisom ‘occupied’. Nema veze, ništa mi toga dana nije falilo, pogotovu kad shvatih da u kriznom trenutku uvijek mogu skoknuti do South Ken Bootsa i zakazati svoj termin za požaliti se nekoj svemoćnoj osobi iza lijepih bijelih vrata. Zakazivanje termina prvi je korak ka rješavanju problema. Eto, praštajte - ogovarala sam NHS, nacionalno besplatno zdravstvo, ne poznajući detalje; ne znajući za postojanje Vrata.

Priđoh prodavačici – pardon, asistentkinji prodaje u Bootsu – široko joj se osmjehujući.

‘Molim vas,’ rekla sam, ‘slikajte me ispred ovih vrata. Obožavam ih. Pisaću o njima. Ne treba ja da budem u centru slike, samo, kao, ja ulazim . . .’

‘Sorry, madam,’ prekinula me ona. ‘Ovdje je zabranjeno fotografisanje.’

‘Gdje to ovdje?’

‘Ovdje u Bootsu. To je pravilo. Zabranjeno je fotografisanje.’

‘Ali ovo je prodavnica,’ rekla sam. ‘Ovo nije muzej.’

‘Sorry, madam,’ ponovila je asistentkinja prodaje. ‘Zabranjeno je fotografisanje.’

‘Dajte, molim vas,’ nisam se predavala, ‘samo jedna sličica, telefonom, samo sekundica...’

‘Sorry, madam.’

Od ovoga ‘sorrymadam’ odavno već gubim živce. ‘Sorrymadam’ izmišljeno je prije krize, kada su svi ovdje bili ili bogati ili na putu bogaćenja, i kada je, shodno tome, bila gužva u shopping prometu; svi su kupovali, gladno, bezosjećajno, i kupac je gubio na vrijednosti. Za sve što bi zatražio kao ekstra ponudu – kupac bi dobio jedno hladno, a tobož nasmiješeno, ‘sorrysir’ ili ‘sorrymadam’. Ta je bodljikava žica od fraze postala oružje osvete prodavača, tj. asistenata prodaje, ili pružaoca bilo kakvih usluga. Svima je na umu samo bilo namicanje para, a znali su da će ljudi kupovati bez obzira na tretman – jer, kao što rekoh, izgledalo je da će uskoro svi biti bogati.

Onda je balon pukao; sada izgleda da će uskoro svi biti siromašni. Ali ‘sorrymadam’ je ostalo, još se uvijek drži, mada je kupaca sve manje, i trebalo bi ih zadržati jednim ‘of course madam!’.

‘Hoću da razgovaram sa menadžerom!’ povikala sam u sred Bootsa.

‘Sorry madam,’ rekla je ta prodavačica. ‘Menadžer još nije tu.’

Prišao nam je kolega od prodavačice. ‘Sorry madam,’ i on je rekao, ‘ali morate se obratiti našem Press Officeu.’

‘Ali ja samo hoću da slikam ova vrata,’ vikala sam. ‘Hoću o njima da napišem lijepu priču za novine! Samo to! Samo sam se htjela ovako kao nasloniti na njih...’

I naslonivši se tako na njih, sasvim lagano, smo radi demonstracije, kunem se, ta se vrata, na kojima je pisalo ‘occupied’, odškrinuše, i sa druge strane zapahnu me mrkli mrak, zima i tišina. U glavi mi se stvori slika ambisa od devet krugova usječenih u vječnu ostrvsku studen; na dnu ambisa zli satir, sa tefterom i olovkom u polu-ljudskoj šaci, saopštava mi da moji problemi, kao i moja duša, baš ništa ne vrijede...

Odskočih od Vrata (‘između poznatog i nepoznatog,’ pade mi na pamet), preplašena; mislim da i vrisnuh, kratko.

‘Sorry madam,’ rekoše asistenti, lagano mi se približavajući.

Shvatih da sam slučajno uslikala sebe i vrata, i da oni to znaju. Škljocnuo je blic.

‘Šta sad hoćete od mene?’ povikah. ‘Hoćete da mi oduzmete telefon?’

‘Madam, moraćete se obratiti našem Press Officeu.’

‘Okej, okej,’ rekoh i izjurih napolje iz Bootsa.

Dok sam se žurnim korakom udaljavala od uklete radnje, vraćala mi se odlučnost da ponovo dođem i pokušam. Ništa neću pitati, samo ću doći i slikati The Door. Pravila na Ostrvu uglavnom su prihvatljiva. Ali kada to nisu, samo nas uče da ih izbjegavamo. Zamislite dugo dopisivanje sa Press Officeom Bootsa da bi se nečujno, telefonom, napravio snimak jednih vrata!

Ove gotovo neljudske nelogičnosti smetaju mi u Londonu. Njihovo djelovanje na mozak prosječnog humanoida genijalno je ‘uslikao’ John Lennon u pjesmi ‘Working class hero’. Preporučujem.

Sjetih se još i ovoga: kćerka je nedavno imala atletski miting njene škole u obližnjem parku. Dan je bio hladan, vjetrovit i kišan istovremeno, a djeca su morala učestvovati u svim disciplinama. Bilo je svakavih padova. Pala je, naravno, i moja kćerka, povrijedila zglob, malo, ništa strašno, ali baš joj se nije pješačilo s kraja na kraj dugačkog parka, do kuće, po kiši i vjetru. Na početku pješačenja, ugledah električno golf-vozilo kojim se po parku vozaju sakupljači grana, kontrolori parka, a ponekad i neki posjetilac; vidjela sam to svojim očima. Vozilo je bilo parkirano pored kioska sa brzom hranom, a vozač je upravo završavao svoj hot-dog.

‘Molim vas,’ rekla sam vozaču u uniformi ‘Park control’-a, ‘možete li moju kćerku i mene prevesti do ulaza u park? Imala je atletski miting, povrijedila se i sada je boli dok hoda.’

‘Sorry, madam,’ odmah je uzvratio vozač. ‘Morate prvo pisati opštini Wandsworth, pa kada od njih dobijete dozvolu, ja vas mogu odvesti do kapije parka.’

Zastala sam, podigla pogled prema sivom nebu i počela se smijati, čime sam preplašila sopstvenu kćer.

‘Mama, šta ti je?’ pitala je.

Objasnila sam joj nehumanost odgovora koji sam dobila. Za nju, odraslu ovdje, u ogromnom gradu, to je bilo samo još jedno pravilo. Ona ne zna da humanost može biti iznad pravila. Da neko može jednostavno reći: ‘Naravno da ću pomoći.’

Ali saznaće ona, jer njeni su roditelji rasli s tim znanjem: da je to lijepo i lako, uraditi neku sitnicu za sugrađane, kada te zamole.

Za kraj, još jedno čudno pravilo koje ne ograničava samo radničku klasu: u Engleskoj je zakonom zabranjeno umrijeti u Parlamentu!

Umreš li u Parlamentu – završićeš u zatvoru. Pa ti vidi isplati li se.

Preporučujemo za Vas