srdačno s kosova

Kao sav normalan svijet

Zašto se naše priče svode na dnevne prepirke, oko dnevnih politika, kojima su najveći domet sljedeći izbori?
2 komentar(a)
Aman, Foto: Pinterest
Aman, Foto: Pinterest
Ažurirano: 13.06.2013. 10:44h

Kad god se vratim sa puta van zemlje, jasnije vidim koliko smo daleko od onoga što običavamo da nazivamo normalnim svijetom. Što ne znači da taj svijet, koliko god nama normalan izgledao, nema ogromnih problema, od kojih su neki naizgled neriješivi.Kao ratovi na Bliskom istoku - na primjer.

Krajem prošlog mjeseca sam imao priliku da provedem nekoliko dana u Jordanu, zemlji sa šest miliona stanovnika i milion izbleglica - iz Sirije, Palestine, Iraka, Egipta, Libije i ostalih kriznih žarišta tog dijela svijeta. I uprkos takvom dramatičnom okruženju, kao i još uvijek nedovoljnoj unutrašnjoj demokratiji i slobodama, u Amanu sam vidio drugačiju sliku arapskog svijeta od one uobičajene koja govori o permanentnoj kriznoj zoni sa nepremostivim vjerskim antagonizmima; vidio sam društvo koje se suočava sa komplikovanim problemima, ali ujedno i gradi budućnost, tražeći odgovore za ekonomska, socijalna, kulturna i politička pitanja.

Jordan danas uspijeva da održi ekonomsku stabilnost iako ne spada među klasične arapske države sa velikim rezervama nafte; šta više, osim nedostatka nafte, stanovnici ovog arapskog kraljevstva trpe nestašicu vode, električne energije, obradive zemlje, i mnogo čega drugog. No, uprkos tim nestašicama – ili upravo zbog njih – u Jordanu se da primijetiti efektivna infrstruktura, građevinska ekspanzija, a Aman je polako postao regionalni centar visokog obrazovanja i medicinskih usluga, cijenjenih po cijelom arapskom svijetu, sjevernoj Africi i dijelu Srednjeg istoka.

Nije odveć kredibilno da se jedno društvo i narod ocjenjuju na osnovu par dana provedenih na terenu, ali ipak, prvi utisci, naročito kada nisu u skladu sa godinama izgrađenim predrasudama, veoma su značajni. Na ulicama Amana nijesam primijetio onaj miris rata i mržnje, vjerske netrpeljivosti i fatalizma, koji nekako umišljamo da postoji kad gledamo izvještaje sa Bliskog istoka.Naravno, može biti da Jordan nije daleko od toga. Ali se život tamo ne svodi samo na politiku i konflikte.

* * *Poslije Amana sam, sticajem nekih drugih okolnosti, posjetio Vašington, i to baš u nedjelji tokom koje su mediji oštro napadali američku amdinistraciju i predsjednika Baraka Obamu zbog afere nadgledanja telefonskih i internet komunikacija američkih građana.Većina onih koji su podržavali Obamu za predsjednika, sada ga optužuju da je “izdao” obećanje o drugačijoj vladavini od prethodne, one Džordža V. Buša, dok ga, sa druge strane, brane republikanci, koji su ga do juče napadali.

Ugledni tradicionalno liberalni “The New York Times” primjećuje da ovo nije prvi put kako Obama pod izgovorm borbe protiv terorizma prekoračuje zakonska ovlašćenja, dok ga većina republikanaca u Senatu i Kongresu brani, optužujući za izdaju Edvarda Snoudena, čovjeka koji je novinarima dao informacije o nadgledanjima.

No, ispod prepirke oko toga da li i koliko država ima legitimiteta da “špijunira” svoje građane, kako u namjeri da upravo tim građanima obezbijedi što sigurniji život, i preduprijedi terorističke napade (kao onaj od 11 Septembra 2001), može se primijetiti i dublja diskusija o slobodi društva i pojedinaca - koja je osnov demokratskog ideala Amerike.

Diskusija koja je egzistencijalna i koja nema veze sa narednim izborima, ostankom na vlasti jedne partije ili dolaskom druge. Diskusija koja se vodi, na ovaj ili onaj način, od kada je Amerika postala nezavisna, i počela potragu za svojim identitetim – političkim, ekonomskim, društvenim, kulturnim.

* * *Takva nam diskusija nedostaje, ovdje na Balkanu, a naročito nama, na Kosovu.Naše su dnevne polemike upravo to – dnevne. Naše diskusije se svode na dnevne prepirke, oko dnevnih politika, kojima su najveći domet narendi izbori.A i kada govorimo o dubljim temama, kao što je identitet države i društva, evropska budućnost i demokrastke vrijednosti, odnosi sa susjedima unutar države i van nje – običavamo da sve to uklopimo u dnevno-političku borbu za vlast i prevlast.

O dalekoj prošlosti govorimo ciljajući dnevne političke ili ostale dobiti. Evo primjera: ovih se dana na Kosovu vode žestoke polemike oko toga da li je Skenderbeg nacionalni heroj Albanaca (kako ga slavimo već decenijama) ili je bio samo heroj hrišćana (kako ga vidi i opisuje dio muslimanske zajednice koji se obreo u politici).

U takvom tonu, političari i analitičari govore o svemu i svačemu.Vlada neprestano “bombarduje” građane pripovijetkama o uspjesima koji su ekskluzivno njeni i problemima koje nam drugi nanose. O vizionarskom liderstvu premijera, čija će vizija ponovo donijeti pobijedu na izborima. A opozicija traži način da proda sebe kao bolju viziju, za izbornu pobjedu.

Onda se cijelo društvo baci na prepirku koji je lider bolji, ljepši, spretniji u prodaji magle, jer vizije – to je čak i nama jasno – nema. Onima na vlasti i nije potrebna – jer su na vlasti. A najveći dio opozicije boluje od hronične iluzije da je jedini način doći na vlast postati bolji u onome što vlast radi - prodaji magle.

A diskusije slične onima u Jordanu - o prosvjeti, zdravstvu i ekonomskim opcijama – ili onima u Americi – o slobodama društva i pojedinaca, i zakonskim ovlašćenjima koje vlada i institucije moraju poštovati – kod nas, u stvari, gotovo i da nema. Ako neko i pokuša o tome da započne razgovor, napašće ga da izbjegava priču o političkim prioritetima. Kao sav normalan svijet.

Što znači, da može biti da oni u Amanu i Vašingtonu nisu baš toliko normalni.

Preporučujemo za Vas