Ćuškanje

Pismo ministru policije

Uvaženi ministre,

Etikecija mi nalaže da Vam se obratim sa gospodine ministre, ali to bi već bio, kao što sam nekada rekao, čist pleonazam, jer podrazumijeva se, samo po sebi, da nema veće gospode od ministara.

Nedavno sam se kretao pješke u dijelu ulice Jovana Tomaševića između objekta “Infinity” i Republičkog centra bezbjednosti. Meni u susret iz zabranjenog smjera krenuo je policijski džip P*****. Izvadio sam mobilni da fotografišem drznika koji ide u kontra-smjeru, na šta je on, umjesto da se vrati unazad, kako propisi nalažu, krenuo put mene sa jasnom namjerom da me udari, što je i učinio – udario me (dozirano, glumeći mangupa), tek toliko da nema vidljivih tjelesnih povreda. Auto me odbacilo malo, takoreći ćušnulo.

Otprilike onoliko koliko je premijer Đukanović ćušnuo predsjedničkog kandidata DPS-a Vujanovića na završnoj izbornoj večeri, a prenijeli elektronski mediji. Doduše, ja nisam ćuškan dva ili više puta, već samo jednom, ali ne pristajem ni na taj jedan. Možda neko to voli, (mada mu nevoljna faca govori drugačije), možda to guta sa smješkom, pa može da otrpi da bude išćuškan sve do govornice, ali - hvala najljepše - ja nisam od tih.

Kočoperni vozač džipa je osiono nastavio put u zabranjenom smjeru, pored svoga kolege, demonstrirajući bahatost i nasilje i dajući primjer kako čuvari reda i mira, umjesto da štite, udaraju mirne prolaznike i gaze zakone sopstvene zemlje! (Kada to čine ispred CB, pred očima sigurnosnih kamera, gdje bi trebalo da građanin nađe utočište i bezbjednost, kako li se tek ponašaju negdje drugdje, van njihovog domašaja?!)

Doživio sam stres i šok da u svojoj kući, u svojoj rodnoj zemlji, u predvorju CB, gdje očekujem sigurnost i zaštitu, budem zgažen i ćušnut od jednog drčnog primitivca u uniformi policije (ne fizički zgažen - fizički sam samo odgurnut, već duhovno, što je neuporedivo bolnije i teže!). Ovaj buzdovan je bukvalno shvatio pjesnika: “Bože, daj mi službeni džip/ jer to je čudo nad čudima/ lepo je nekažnjeno voziti/ po cveću i ljudima”.

U mome kraju ukorijenjen je kult milicije. Tu je ona oličenje države. Glorifikuje se, ime joj se izgovara bezmalo uz ustajanje i skidanje kape, skoro da se piše veliikim početnim slovom, riječju: personifikacija pravde i sigurnosti. To poštovanje, pomalo svetačko, prema zaštitnicima reda i mira duboko je uronjeno još od najranijih dana djetinjstva u moj moralni temelj i mentalni sklop.

I da me jedan, u mojoj naivi, branilac i pouzdan oslonac mirnih građana, namjerno gazi pokazujući bez srama lice neotesanog klipana – to svakako otrpiti ne mogu! I te kako mogu da razumijem i očekujem da tako i još teže nešto uradi neki huligan, razbojnik, ovejani kriminalac i ubica, takozvani ugledni kontroverzni biznismen, a njih je, bogu hvala, u Crnoj Gori, na svakom koraku, ali još uvijek ne mogu da pojmim da to, kao uobičajen postupak i normalnu pojavu, upražnjava uniformisano lice koje jede hljeb od para poreskih obveznika, te bi logično trebalo da brani one koji ga hrane.

(No, možda sam ja i dobro prošao. Mogao me ovaj dripac u uniformi i isprebijati kao što su, kažu zli jezici, Mutni Muktar od Mareze mutne vode i sin mu Mlađani Mugić, diplomata od karijere, pretukli novinara i fotoreportera što su snimali njihova nepropisno parkirana kola.)

Ovaj primjer je samo vrh ledenoga brijega. Na jednom fotosu moga filma vide se, naočigled uniformisanih čuvara reda, nanizana nepropisno parkirana auta (uglavnom državnih činovnika) na travnjaku ispred CB, ili bolje reći u kaljuzi koja je nekada bila travnjak, pa pješak namjernik samo može, ako je vježbao skokove sa motkom, da ih preskače poput Sergeja Bupke, ili, ukoliko je trenirao jogu, kao onaj Kotorski Letač, inače nekada predsjednički kandidat, da ih preleti, ili pak, da pojaše neko auto, poput vojvode Momčila sa Pirlitora kad se vine na svoga Jabučila, konja krilatoga. Ali auto, nažalost, ne leti, a Jabučilu krila odavno spalila kuja Vidosava. Pješak da prođe normalno ne može. Da li smo to mi zemlja bezakonja i besuđa?

U svakodnevnom gaženju zakona ističu se mlade dame. Jesu li u pitanju mamine i tatine ćerke, ili su nečije sponzoruše, to me ne zanima, možda interesuje medije koji će pisati kao o onoj sponzoruši koja je snimala svoga Lovćenskog Sivoga Sokola u bijelim boksericama dok radi radnju u radnom kabinetu (državnom, DRI) van radnog vremena, pa onda ostavi radnju i ostavi posao, a ostavi, bogme, i džip i alimentaciju konkubini, samo kabinet osta državi; jedino znam da bi budžet CG bio brzo napunjen samo na tom mjestu, ako bi se primjenivao zakon: samo u jednom slučaju 200€ (vožnja u zabranjenom smjeru, nevezan pojas, razgovor preko mobilnog) i ne bi bila potrebna mjesečna globa euro, po euro, za mobilni, za brojilo … (E, ja sam od onih koji poštuju zakone svoje zemlje, pa sam izgleda ovca za šišanje. Dosta ste me šišali, runo više ostarilo i prorijedilo; možete samo sada čapru da mi gulite, a i ona odrtavila, pa će duša prije da se odvoji, negoli ona.)

No, sada iskrsava krucijalno pitanje: da li moj aparat ili kamera imaju ovlašćenje da snimaju i, u krajnjem, da li moje lažljive oči smiju da vide to što gledaju?

U Engleskoj je, u devetnaestom vijeku, izglasan Zakon za zaštitu naroda od vlade. Da li da iniciram u Skupštini CG donošenje Zakona za zaštitu mirnih građana od policije?